U svjetlosti Hristovog roždestva tri osnovne zemne, ljudske stvarnosti dobijaju vječni smisao i značenje. Te tri stvarnosti Crkva Božja osvećuje i proslavlja upravo uoči Božića kao Djetinjce, Materice i Oce. U svjetlosti Bogomladenca, Bogomajke i nebeskog Oca, rođenje djeteta, materinstvo i očinstvo zemno postaje sveto trojstvo, svetinja nad svetinjama ljudskog nebozemnog života. Postavši Dijete „najljepši između sinova ljudskih”, kako ga naziva prorok Božji još prije Njegovog Rođenja, On svojim Rođenjem osvećuje tajnu svakog začeća djeteta i rođenja. Otuda svaki abortus – čedomorstvo predstavlja ne samo čovjekoubistvo, nego i hristoubistvo, bogoubistvo, kazao je u božićnoj poruci arhiepiskop cetinjski mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.
– Zato nije slučajno da je čedomorstvo ozakonjeno upravo u vremenima ateizacije ljudskog roda. Otuda nije čudo da se u tim istim vremenima praznik majke zamjenjuje praznovanjem „žene” („danom žena”), tj. nečim bezličnim.
Materinstvom, pak, kao bogomaterinstvom Presvete Djeve i sam Bog postaje naš Božić Bata, a kroz njega i svako dijete naš brat i vječni sabrat. Kao što je sva tvorevina Božja – radionica života, tako, iznad svega, materinska utroba, utroba žene je stvorena da bude radionica života tj. majka i to radionica vječnog, besmrtnog života. Uništavanjem prirode oko nas lišavamo je njenog bogodanog smisla; ubijanjem začete djece materina utroba se pretvara u radionicu smrti – navodi se u poslanici.
Prema riječima mitropolita Amfilohija, bitno je i to što je u rođenju od Presvete Djeve spojena djevstvenost i materinstvo „kao što je predvječno rođenje Boga, Jedinorodnog Sina Božjeg, bilo djevstveno, cjelomudreno, tako je i Njegovo tjelesno Rođenje djevstveno”.
– Tako su zemaljsko materinstvo i očinstvo, kao tajna rođenja za vječnost, odsjaj tog nebeskog rođenja i „bogomaterinstva”. Božansko svojstvo rađanja postaje i svojstvo ljudske prirode. Polnost, kao i druga prirodna zemna svojstva čovjekova, nije za vječnost („koji se udostojiše dobiti onaj vijek i vaskrsenje iz mrtvih niti se žene ni udaju” /Lk. 20, 35/, po Hristovoj riječi), ona je samo u funkciji, kao i sva priroda onoga što je vječno, rađanja za vječnost. Tako je i Djeva Bogorodica, na nebeski način postala majka. Otuda i oni koji tjelesno ne rađaju, a rađaju i rađaju se duhovno, postaju očevi i majke, po uzoru na Presvetu Djevu. Mnoge djevstvenike i djevstvenike nazivamo očevima i majkama. To znači da zaista muško i žensko, polnost, nijesu vječne kategorije, u Carstvu nebeskom „nema više muškog i ženskog… jer ste svi jedan `čovjek` u Hristu Isusu” (Gal. 3, 28). U tome se sastoji „neistraženo bogatstvo Hristovo” i „ustrojstvo tajne od vječnosti sakrivene u Bogu, koji je sazdao sve kroz Isusa Hrista” (Ef. 3,9)”, dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božjega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove (Ef. 4, 13). Sve, dakle, izvire i rađa se iz „Oca koji je na nebesima”, tj. iz nebeskog očinstva. Bez Boga kao Oca sve je bezlično, kako u božanstvu, tako i u tvorevini. Otuda i ljudska priroda, zasnovana samo na tjelesnosti i prirodnosti, lišena je ličnosnosti, podvrgnuta prolaznosti i obezličenju, bilo da se radi o muškom ili ženskom načelu ili o „trećem rodu” o kome se danas bezumno govori. Nije, dakle, ni malo slučajno, što su obezbožene ubice nebeskog očinstva u XX vijeku postale oceubice, materoubice i djeteubice. Tako i današnji humanizam koji se temelji na razovaploćenju Boga Logosa, na njegovom svođenju na „deda mraza”, na odricanju od Njega kao Božić Bate, darodavca vječne bogočovječne mladosti, obogotvoruje djeteubistvo, materoubistvo i oceubistvo, stremeći da uništi ovo sveto trojstvo, tj. dijete, majku i oca, koje je slika i obraz nebeskog Boga Ljubavi, Oca i Sina i Duha Svetoga – kazao je mitropolit Amfilohije poručujući „Vaistinu se Hristos Bogočovjek rodi”.Z.P.