- Piše: Milutin Mićović
Pisanje bez radosti je grijeh, opovrgavanje smisla pisanja, i smisla riječi. Javni život u Crnoj Gori piscu više ne daje nikakav dobar podsticaj. Kao da je iscrpljena tema. Ali, da pokušamo da zađemo u malo dublji, i teži prostor... Kako su na površini sve pozobale vrane, jastrebovi i kopci za ovih dvadesetak godina velike jagme za vlašću - ultracrnogoraca, dukljana, crnogorsakih Srba, opšte osjećanje je kao da nam je izgorela kuća. Još svaka strana iz svojih ugaraka, ili negdje malo prituljenog žara, kao da hoće da propiri novu vatru, i da razvije barjak – ali kome? Svojim partijskim drugovima, vjerovatno nikom drugom!
Realno osjećanje, realni uvidi, i pokazni materijal – kazuju da su oni koji su govorili „u ime naroda“ – dobili i premnogo, a da je narod, koji ih je, tu i tamo, podupirao ostao na ništa. Očigledno je narod u društvenom životu sve marginalniji, i kao da se topi njegova supstanca. Ima razloga da bude potpuno očajan, jer je potpuno izigran.
Ako još malo zagledamo dublje, vidjećemo sljedeće: obesmišnjen je svaki razložan, i dublje sagledavajući razgovor u Crnoj nam Gori. Satrt je onaj prostor društvenog života koji pripada kulturi, smislenom razgovoru. Ta pohara nije izvedena bez pomoći štetočina iz kulture. Da, plaćene štetočine iz kulture koje su bile u službi vlasti, cijela vojska jadoumaca. Oni su prvo izdali dublje razloge smisla, dali podršku cijepanju jezika, pamćenja, kulturnog nasleđa, gorljivo podržali političko-partijske interpretacije crnogorske (srpske) istorije.
Nije humor sam po sebi neki izlaz, on je često jedina odbrambena sila kad se čovjek, i narod, nađu u potpunom apsurdu. To jest kad se obesmisli smislen govor, kao što je ovo kod nas. Tada i jezik mora da nađe neke nove metafore, da bi donio i kapljicu smisla i radosti. Ove namještenike iz kulture u crnogorskoj vlasti zato bih nazvao zaručnicama, i povremenim nevjestama crnogorskog režima. Zaručnice mu služe i predaju mu svoju dušu i savjest, skoro srećne što se više i ne pitaju sa sobom. Uz „državotvorni autoritet“, kao da imaju i svoj.
Skoro smo negdje vidjeli na jednoj crnogorskoj televiziji dva državna namještenika, dva direktora Narodnog muzeja Crne Gore, dukljanskog i crnogorskog akademika Pavla Pejovića, i gorljivog ljubitelja performansa i instalacija u likovnoj umjetnosti, dugogodišnjeg direktora crnogorskog muzeja Petra Ćukovića, ideološkog posinka mistično maštovite umjetnice Marine Abramović. Prvi utisak je da ih je malo stid što su javno prozvani kao direktori Narodnog muzeja, za čijih je mandata jednako arano muzejsko blago, kudikamo, i kako gdje, budzašto i ne zna se kako. Ali njihova službena pečobraznost, tek malo nagrižena ljudskim stidom, ima tvrdu zaštitu baš u tome što su bili namještenici crnogorskog neprikosnovenog režima. Oni kažu jedno isto – „nijesu odgovorni za nestanak eksponata iz Narodnog muzeja, jer o muzejskim eksponatima ne vode brigu direktori, nego niže osoblje“. Iz priče i dobrih provokacija novinara Komnenića moglo se zaključiti, da se oni stvarno i nijesu ništa pitali jer su bili na usluzi moćnicima iz sjenke. Njihovo je bilo da daju, ako neko važan zatraži, i da odmah zaborave da su dali, jer treba nekom opet da daju, i da to rade kao da nikom nijesu prije dali. Kako bi drukčije mogli biti odani crnogorskoj državi, koja za 10 godina mora da stvori „10 vjekova suverene Crne Gore“? Ona, dakle, ima toliko skrivenog blaga, da se ne može ni poznati Narodnom muzeju koliko god oni razdaju i prosipaju. A, zna se, razdaju i prosipaju za dobro te nove Crne Gore, čijem napretku i oni bar tako mogu da doprinesu. Tu su za to!
Prisjetih se da je Pavle Pejović u svojstvu direktora Narodnog muzeja, sa svojom unajmljenom „državotvornom“ družinom, prije nekoliko godina - macama, krampama i dizalicama samovlasno otimao nadgrobne spomenike (stećke) iz Banjana i prevozio ih na Cetinje, da „obogati “ crnogorsko muzejsko blago.
Ovo su sitni detalji odanosti crnogorskom režimu pod čijim pokroviteljstvom je rasturano blago Narodnog muzeja, premještani i uništavani grobovi, raskopavan smisao, trovana atmosfera u Crnoj nam Gori, sve pod visokim pokroviteljstvom države, koja nije dužna da odgovara nikome, posebno ne svom narodu. Za utjehu pomenutim, u ovoj komplikovanoj, i podzemnoj crnogorskoj priči, oni, pored drugih, skrivenijih krivotvoraca, i nemaju neku važnost. Posebno ne poslije opošljenog posla.
(Autor je književnik)