Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Vradžbine su kad Brnabićku postaviš za premijera * Promjene počinju smjenama direktora * EU da se izjasni o regularnosti izbora * Kalić oslobođen zbog grešaka tužilaštva * Makron preuzima tron od Merkel * EU ostaje kratkih rukava * Ako zovu iz banke, umro sam
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 09-01-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
MILOŠ KONATAR, FUNKCIONER POKRETA URA :
Mora se otkloniti svaka sumnja u umiješanost IRF-a u izborne zloupotrebe DPS-a i njegovih političkih satelita.

Vic Dana :)

Dva grobara, posle napornog dana, sjede uz pivo. Kaže jedan drugom:
– Uf, danas smo sahranjivali jednog od 150 kila, izmori nas...
Drugi odgovara:
– Ma nije to ništa, mi danas sahranjivali nečiju taštu, narod je toliko aplaudirao da smo je tri puta vadili na bis!

Juče mi bila familija iz Beča, donijeli neki keks od euro i po, dvije čokolade i 200 grama kafe a pojeli i popili moju penziju i pola ženine plate!

Dolazi Perica iz škole i pita ga otac:
-Sine, kako si prošao u školi?
-Tata ti si fudbaler, pa ćeš me razumjeti. Produžio sam ugovor sa prvim razredom na godinu dana.







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Stav - datum: 2018-01-04
Sitnina Uvijek čeznemo za onim najgorim u sebi i uvijek se čežnjivo vraćamo na mjesto radosnog zločina prema sebi
Dan - novi portal
-Pi­še: Bo­ris Jo­va­no­vić

Bio bih bo­lji od njih. Kad bih mo­gao. A mo­gao bih. Kad bih htio. A htio bih. Kad ne bi imao pa­met­ni­ja po­sla. Bi­li bi­smo bo­lji ne­go što je­smo. Sa­mo da ho­će­mo. A htje­li bi­smo kad bi­smo mo­gli. A ko zna da li mo­že­mo, jer ni­ka­da ni­je­smo ni pro­ba­li. A i kad bi­smo pro­ba­li i ko­jim slu­ča­jem uspje­li, to vi­še ne bi­smo bi­li mi. Bio bi to ne­ko dru­gi. Ne­ko bo­lji. Ne­ko do­sto­jan­stve­ni­ji. I na­še vri­je­me bi pro­šlo, a žao nam je da tek ta­ko pro­đe...
Na­ma se pro­sto ne ide odav­de. Pro­sto nam se ne iz­la­zi iz se­be. Pro­sto nam se ne da. Pro­sto uži­va­mo u naj­pro­sti­joj pro­sto­ti. Mo­žda bi­smo mo­gli i dru­ga­či­je. Ali, on­da pro­sto­ta ne bi bi­la pro­sta, a mi ne bi­smo bi­li pro­sta­ci ko­ji, da pro­sti­te, uži­va­ju u pro­sto­ti. Pro­sto­ta nam je ima­nje. Vri­jed­na te­ko­vi­na. Ga­ran­ci­ja tra­ja­nja. Ne­što što nam je ne­kim ču­dom da­to i če­ga će­mo se te­ško od­re­ći. I kad bi do­šlo sta­ni-pa­ni, kad bi ko­jim čud­nim slu­ča­jem do­šlo vri­je­me za od­ri­ca­nje od ču­da-vje­ro­vat­no bi­smo se pri­je od­re­kli ču­da, ne­go pro­sto­te. Vje­ro­vat­no. Jer ni­šta ni­je si­gur­no. Ni­ti se zna šta je si­gur­no. Jer si­gur­nost ni­je svoj­stve­na pro­sto­ti...
I kad bi­smo slu­čaj­no oti­šli odav­de, je­dva bi­smo če­ka­li da se ov­dje vra­ti­mo. Jer sa­mo smo ov­dje svo­ji na svo­me i sa­mo ov­dje, me­đu svo­ji­ma, pre­pu­šte­ni sop­stve­nim in­stink­ti­ma, mo­že­mo tvr­di­ti da od ovog mje­sta pod ne­bom go­re­ga mje­sta ne­ma. Ta­ko je to sa na­ma. Uvi­jek če­zne­mo za onim naj­go­rim u se­bi i uvi­jek se če­žnji­vo vra­ća­mo na mje­sto ra­do­snog zlo­či­na pre­ma se­bi. Pro­sto-na­pro­sto is­traj­no uži­va­mo u smi­ca­li­ca­ma i zam­ka­ma, u ru­pa­ma i ja­mi­ca­ma ko­je smo se­bi sla­do­stra­sno is­ko­pa­li još pri­je ro­đe­nja. Ko ne upad­ne u sop­stve­nu ru­pu, ko se ne stro­po­šta u sop­stve­nu ja­mi­cu, taj ni­je naš. A ko ni­je naš – taj se ni­je ni ro­dio. A ako se slu­čaj­no i pro­sto-na­pro­sto ro­dio, si­gur­no ni­je naš. Ili vje­ro­vat­no. Jer mi ne vo­li­mo si­gur­nost...
Sa­mo mi, ova­kvi ka­kvi je­smo, uži­va­mo u ma­lim stva­ri­ma. Sa­mo mi, ova­kvi ka­kvi je­smo, zna­mo da ži­vot či­ni sit­ni­na. Sa­mo smo mi, ova­kvi ka­kvim nas je ču­do da­lo, sprem­ni da za­u­vi­jek osta­ne­mo ma­li, jer sa­mo mi, ova­kvi ka­kvi smo, mi­sli­mo da ni­ko ko ni­je sit­ni­na ne mo­že uži­va­ti u ma­lim stva­ri­ma. A ako ne uži­va u ma­lim stva­ri­ma, sa­mo mi za­klju­ču­je­mo, ne mo­že uži­va­ti ni u ži­vo­tu. Da­kle, sit­ni­na ko­ja uži­va u si­ći, to smo vje­ro­vat­no sa­mo mi. Jer ni­šta ni­je si­gur­no. I ni­šta ni­je ve­li­ko. Sa­mo je vje­ro­vat­no. Sa­mo je ma­lo. Jer da je dru­ga­či­je, sve bi bi­lo dru­ga­či­je. I vi­še ne bi bi­lo nas. A šte­ta je da nas, tek ta­ko, ne­ma...
Ma­le stva­ri, pro­sto-na­pro­sto sit­ni­ce kao što su gor­dost i oho­lost, kao što je po­žu­di­ca i blud, kao što je po­hle­pi­ca i škr­tost, kao što su za­vist i pro­ždr­lji­vost, kao što je gnev i le­njost či­ne naš ma­le­ni ži­vot, vje­ro­vat­no, i ve­ćim ne­go što je­ste. Ta­ko se to na­ma či­ni, jer ni­šta, kao što smo odav­no pro­roč­ki pro­re­kli – ni­je si­gur­no. A i da ni­je ta­ko, za nas je­ste. Jer bez sit­ni­ca, ne­ma ni ži­vo­ta. Jer, ka­kav je to ži­vot, ako ga ne či­ne sit­ni­ce i ka­kve li su to sit­ni­ce ako ni­je­su ve­će od ži­vo­ta...
Na­še sit­ni­ce su mno­o­o­go krup­ni­je od ne­kih tu­đih sit­ni­ca. Na­ši gri­je­si su mno­o­o­o­o­go sla­đi od ne­kih bez­ve­znih i bez­gre­šnih tu­đih gre­ho­va. Za­to smo, vje­ro­vat­no, kad već ni­šta ni­je si­gur­no, ovo što je­smo. I za­to u na­šoj ma­le­noj ba­šti cvje­ta­ju na­še ve­e­e­e­li­ke sit­ni­ce. I za­to na­ši naj­ro­đe­ni­ji gri­je­si po­sta­ju na­ša naj­bo­lja ro­ba. Jer mi smo, vje­ro­vat­no, sprem­ni da, ova­kvi ka­kvi je­smo, unov­či­mo i sop­stve­ne gri­je­he i da ku­pi­mo naj­no­vi­je gri­je­he i naj­sit­ni­je sit­ni­ce jer pro­sto-na­pro­sto zna­mo da uži­va­mo u ma­lim stva­ri­ma i da se ra­du­je­mo ma­lim ži­vo­ti­ma iako nam se po­ne­kad uči­ni da smo još uvi­jek ve­li­ki i ne­za­do­volj­ni. Ili nam se to sa­mo pri­sni­lo. I po­škro­pi­lo nas ko­šmar­nim zno­jem pra­dav­ne ve­li­či­ne. Jer ni­šta ni­je si­gur­no...
A da bi se do kra­ja i bez ostat­ka uži­va­lo u sit­ni­ca­ma, on­da sve mo­ra bi­ti sit­ni­na. Ku­sur. Sve što nam je, i ako nam je, bi­lo krup­no mo­ra po­sta­ti sit­no. Jer bez ra­sit­nja­va­nja ne­ma uži­va­nja u sit­ni­ca­ma, a bez uži­va­nja u sit­ni­ca­ma, kao što je dav­no pro­rek­nu­to – ne­ma ni uži­va­nja u ži­vo­tu. Ko ne­ma si­ću u sr­cu, taj ni­je spre­man za uži­va­nje. Naš auto­mat slat­kog ži­vo­ta pri­ma sa­mo si­ću...
Za­to nam je valj­da, jer ni­šta ni­je si­gur­no, obraz po­stao cr­ni obra­ščić, ri­ječ – obo­ga­lje­na rječ­ca, je­zik – otrov­ni je­zi­čak, slo­vo – po­sra­mlje­no slov­ce, dr­ža­va – jed­no­sjed dr­ža­vi­ca, a čo­vjek, kao mje­ra svih stva­ri, čo­vje­ču­ljak ko­ji sve i kad bi htio ne mo­že da uži­va čak ni u sit­ni­ca­ma. I sit­ni­ca je pre­ve­li­ka za nje­go­vu mje­ru...
Bar nam se ta­ko či­ni. U ovim slat­kim pra­zno­va­nji­ma. Ma­da ni­šta ni­je si­gur­no. Pa ni to da ži­vot či­ne ma­le stva­ri. I da čo­vje­ču­ljak ni­je vr­sta čo­vje­ka.
(Autor je knji­žev­nik)

Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Dan - novi portal
Predaja pomena on-line

Najčitanije danas

INFO

Cjenovnik i pravila o medijskom predstavljanju u toku kampanje za izbore za odbornike u SO Herceg Novi koji će biti održani 9. maja 2021.godine.

Pravila lokalni
Jumedia Mont d.o.o.

Cjenovnik - Radio D

Pravila o medijskom predstavljanju

Pravila lokalni
M.D.COMPANY d.o.o.

Cjenovnik - Radio D+

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"