-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Simićev porodični život dobio je novo utemeljenje ženidbom Julkom Pržić u junu 1869. godine. Sjenka nedakadašnjih veza sa Mišom Anastasijevićem kao da nije mogla da zaobiđe Simiće jer je nevjestin otac Ilija Pržić bio u srodstvu sa velikim trgovcem i vodio je njegove poslove u Srbiji.[...] Đorđe Simić je svoju drugu ženu poznavao od djetinjstva, njena sestra je bila njegova velika mladalačka ljubav. Njihovo vjenčanje je održano prema svim pravilima tadašnjih boljih kuća, uz veliku pompu i mnogobrojne zvanice. Od stranih predstavnika Simići su na slavlje pozvali austrijskog i italijanskog konzula. Mladi bračni par je i narednih mjeseci organizovao plesne večeri i soare, dajući time ton onim krugovima koji su pripadali beogradskom „društvu” toga vremena. Njihov brak je prema svim mjerilima bio uspješan. Rođenje prvog djeteta, kćerke Ružice, 1870. godine bilo je veliki događaj u kući. Već sledeće godine Đorđe Simić je dobio naslednika, sina Stojana. Međutim, početak tragičnog razdoblja njegovog života neumitno se približavao. Njegova žena Julka je u septembru 1872. godine umrla poslije teškog porođaja sa trećim djetetom. Djevojčica koju je rodila preživjela je i ponijela majčino ime.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, nova nesreća je pogodila Simićeve. Bisenija Belimarković je iznenada umrla, ostavivši izgleda i nesređene finansijske odnose između muža i brata. Simić je ranije intabulisao 3.000 dukata na njegova imanja, ali je sada postojala opasnost da se Belimarkoviću, tada ministru vojnom, stavi zabrana na imovinu. Istraga koja je vođena protiv Belimarkovićevih mahinacija trebalo je da bude obustavljena intervencijom Jovana Ristića, koji se, navodno, plašio da će u daljem postupku izaći na vidjelo i njegova umiješanost. Afera Belimarković je otkrila mnoge zloupotrebe u Ministarstvu vojnom u periodu vladavine Namjesništva dok se on nalazio na rukovodećem položaju u vojsci. U Srpskoj banci su, takođe, otkrivene slične pronevjere, pa je opozicija za glavnog krivca za korupciju proglasila Jovana Ristića. Osim afere Belimarković, u koju je Simić bio samo posredno i privatno umiješan, jer je štitio prava svoje preminule sestre, 1873. godine otvorilo se i pitanje nasleđa njegove pokojne žene Julke. U novembru 1873, nekoliko mjeseci poslije smrti svoje kćeri, Ilija Pržić se ubio hicem iz revolvera u svojoj kući. Njegovo tijelo i poruku za Jovana Marinovića ostavljenu na ogledalu pronašao je Đorđe Simić. Bio je uvjeren da su kćerkina smrt, problemi koje je imao sa sinom Acom Pržićem i ogromni materijalni gubici uticali na krajnju odluku. Simić je, pored problema sa Pržićevim sinom, koga su Simići prihvatili u svoju kuću, imao nevolja i sa tastovim finansijama. Osim novčanog duga prema zetu na ime obligacija datih na imanja u Rumuniji, Pržić je ostavio i druge povjerioce. Njegova imovina i primanja stavljena su sudskom odlukom pod potpunu zabranu. Zbog dugovanja u iznosu od 5.456 groša carskih, Simić je bio najoštećenija strana u sudskom procesu zaostavštine Ilije Pržića. Igrom sudbine, veliki emotivni gubitak zbog smrti žene bio je povezan sa prvim većim materijalnim gubitkom. I jedni i drugi su nastavili da prate Đorđa Simića kroz život. U tridesetoj godini, sa karijerom koja je išla uzlaznom linijom, čekale su ga u privatnom životu velike odgovornosti prema djeci, sestri i majci. Simić će se sa njima nositi na poseban način i često će odlaziti iz Beograda. Ova svojevrsna bjekstva od stvarnosti, kojima je pribjegavao i u poznijim godinama, bila su samo na prvi pogled u neskladu sa krajnje racionalnim i praktičnim zahtjevima njegove diplomatske službe.
U poznim tridesetim godinama života, Simić je još uvijek bio samo ličnost u usponu. Zasipan je ordenjem i priznanjima, ali se njegove ambicije iz studentskih dana da igra zapaženu ulogu u državnim poslovima nijesu ostvarile. Možda je već tada i odustao od njih. Bio je nezaobilazna ličnost na većini diplomatskih prijema u prestonici i učesnik u javnom životu, iz kojeg je ponekad želio da se skloni. U Beogradu se tada začinjala moda posjedovanja vinograda i kuća izvan gradskog jezgra, koju su u početku slijedili samo najbogatiji. Simić nije bio jedini predstavnik političke elite u Srbiji koji je „milovao živeti kao gospodin”. Ljubomir Kaljević, njegov poznanik sa studija, i Milan Piroćanac, ličnosti koje su duboko zagazile u politiku, cijenile su udobnost, komfor i bogatstvo, iako su te sklonosti mogle da da ih koštaju gubitka cjelokupne imovine. Simić je izgradnju kuće, koja će mu kasnije značiti više od svega što je imao, započeo polovinom 1880. Na porodičnoj svečanosti, pored prote koji je osveštao temelj, bila su djeca sa guvernantom, Njemicom Bertom Novotni, i Milorad Šapčanin, tih godina izgleda najbliži Simićev prijatelj. Sin Stojan je simbolično udario kamen temeljac kuće, koja je uskoro dobila naziv „Miomir”. Đorđe Simić je te godine, poslije smrti Milana Simića, brata od strica, postao najstariji muški član nekada velike porodice Stojana i Alekse Simića. Dvije godine kasnije, preuzeo je brigu o bratovljevoj djeci, koja su ostala i bez majke.
(NASTAVIĆE SE)