Piše: Aleksandrina Ginkova
Graničar s kojim smo se sastali posle završene smjene bio je mršav, umoran i vidno nervozan. Opisao je kako izgleda tipičan radni dan na granici Bugarske i Turske.
– Smjene traju dvanaest sati, uvijek smo u pokretu. Kada patroliramo, prelazimo i po 15-20 kilometara. Oni stalno mijenjaju rute. Mi ih hvatamo i zaustavljamo. Onda probaju nešto novo, a mi ih pratimo u stopu. To je igra mačke i miša – priča ovaj graničar.
„Oni” su migranti koji stižu sa Bliskog istoka, iz Azije i Afrike i preko Turske svakodnevno prelaze u Bugarsku i Grčku na putu u Zapadnu Evropu. Priliv izbjeglica je na vrhuncu bio u ljeto 2015. godine, ali traje i danas, što je dovelo do jačanja netolerancije širom kontinenta.
U Bugarskoj, kao i u Mađarskoj, pojavile su se samoorganizovane lokalne grupe koje na Fejsbuku objavljuju fotografije tetoviranih muškaraca u majicama ili vojnim uniformama kako patroliraju šumama duž državne granice. Ponekad su i naoružani.
Uspješno su privukli pažnju medija u Bugarskoj i inostranstvu, a bugarski zvaničnici im naizmjenično upućuju pohvale i kritike. Desničarska vlada u Mađarskoj je odlučila da ih i zvanično angažuje, pa je u septembru prošle godine objavila zvaničan poziv za regrutovanje 3.000 „graničara-lovaca” da pomognu policiji i vojsci na južnoj granici sa Srbijom.
U Bugarskoj su neki od čuvara granica raskrinkani kao sitni kriminalci, dok su neki drugi postali prave medijske zvijezde. Niko ne zna pouzdano koliko su efikasni, koliko ih zapravo ima i ko ih finansira, ako uopšte imaju finansijere. Pojedine grupe tvrde da imaju desetine hiljada pripadnika, ali javnosti ne uspijevaju da prikažu više od nekoliko desetina ljudi.
Graničar, koji je pod uslovom anoniminosti otvoreno razgovarao sa nama, nije bio impresioniran.
– Oni samo paradiraju… pretvaraju se da su veliki heroji. Uhvatili su 30 ljudi. Ja sam vjerovatno uhvatio 3.000, pa niko ništa ne govori o meni. Šta je toliko bitno u hvatanju 30 ljudi? Vjerovatno uzbuđenje… ne znam. Rekao bih da je to besmisleno – kaže on.
Ivanka Ivanova, ekspert za pravo u Institutu za otvoreno društvo u Sofiji, rekla je kako „nije sigurna da li je broj građanskih patrola na granici zaista porastao”.
– Svaki sedmi stanovnik Bugarske je potvrdio da je od političara i novinara čuo komentare koji stvaraju utisak da se zločini protiv određenih manjina prihvataju kao manje strašni nego zločini počinjeni protiv pripadnika većine – izjavila je Ivanova za BIRN.
Medalja
Bugarski „lovci na izbjeglice” privukli su pažnju javnosti početkom 2016. zahvaljujući dvojici ljudi – Dinku Valevu i Petru Nizamovu.
Tadašnji premijer Bugarske Bojko Borisov prvo je pozdravio „pomoć” organizovanih grupa dobrovoljaca, a jedna od takvih grupa je čak dobila medalju od šefa pogranične policije Antonija Angelova kao nagradu za hvatanje grupe migranata i njihovu predaju policiji.
Ali kada su se aktivisti za zaštitu ljudskih prava i internacionalni mediji obrušili na Nizamovljev video, Borisov se javno izjasnio protiv „paravojnih formacija” i štete koju one nanose reputaciji Bugarske. Ipak, Nizamov je i dalje jedina osoba optužena za protivzakonito zadržavanje troje migranata. Protiv Valeva je u novembru 2016. pokrenuta istraga pod sumnjom da je podsticao diskriminaciju, nasilje i mržnju na osnovu nacionalne ili etničke pripadnosti.
Nizamovljev advokat je izjavio da je slučaj „isfabrikovan”. Nizamov je rekao za BIRN kako vjeruje da su sudovi pod pritiskom da ga zadrže u pritvoru: „Siguran sam da im je stiglo naređenje odozgo”, rekao je. Valev, takođe, ne misli da je učinio bilo šta loše. Ipak, u novembru je na stanici Nova TV izjavio da je spreman da „za Bugarsku” ide i u zatvor ako treba.
Prema anketi javnog mnjenja objavljenoj u martu 2016. godine, nešto više od polovine Bugara odobrava hapšenje migranata od strane civila.
Za potrebe projekta Balkanske stipendije za izvrsnost u novinarstvu, BIRN je proveo izvjesno vrijeme sa Komitetom nacionalnog spasa koji čine građansko krilo „Šipka” – i „vojna formacija” po imenu „Vasil Levski”. Tim imenima se evocira borba Bugara da se oslobode osmanske vladavine koja je počela u 14. vijeku i trajala je cijelih 500 godina. Ta dva krila su nezavisno registrovana kao nevladine organizacije. Ova grupa ima veoma dobru organizaciju kakvom se ne mogu pohvaliti ni Valev ni Nizamov. Jedan od osnivača, Vladmir Rusev, tvrdi da organizacija broji 26.000 članova.
U kafeu na vrhu zgrade u rodnoj Varni na obali Crnog mora, Rusev je u intervjuu za BIRN izjavio da organizaciju finansira preko kompanije za pružanje usluga obezbjeđenja u ratnim zonama za političare i „super-bogate” koju vodi zajedno sa suprugom.
Na Ruseva i njegovu suprugu Antoniju Ivanovu Stefanovu u bugarskom registru kompanija registrovane su dvije kompanije – Due Diligence BG i Due Diligence International.
„Javni profil”
BIRN je postavio pitanje Visokom komesarijatu za izbjeglice UNHCR – da li smatra da lovci na izbjeglice više polažu na aktivnosti na društvenim mrežama nego u stvarnom životu na granici.
Daniel Stefanov, portparol UNHCR-a u Bugarskoj, odgovorio je: „U načelu, najviše im je stalo do javnog profila.”
Čak i jedna od članica Komiteta nacionalnog spasa složila se da aktivnosti grupe na terenu nemaju većeg uticaja na stvarni broj izbjeglica i da im je cilj više upoznavanje terena i upućivanje poruke migrantima i onima koji im pomažu.
– Zapravo, ne uspijevamo da smanjimo talas izbjeglica u značajnijoj mjeri – krajnji efekat je blizu nule – rekla je Marija Gerina, koja koordinira društvene aktivnosti grupe.
Kao i Stefanov, Jordan Božilov, bugarski ekspert za bezbjednost, predsjednik Sofijskog foruma za bezbjednost i analitičar u Bugarskoj akademiji nauka, upozorio je na dublji uticaj takvih samoorganizovanih grupa i njihove retorike na bugarsko društvo.
Privatna vojska
Približno 1,3 miliona ljudi koji bježe od rata, siromaštva i represije stiglo je prošle godine do južnih obala Evropske unije, većina njih morskim putem, prelazeći čamcima iz Turske u Grčku, odakle bi započinjali putovanje na sjever kroz Makedoniju, Srbiju, Mađarsku i dalje prema Njemačkoj i drugim bogatim zemljama članicama Unije.
EU je pokušavala da zatvori takozvanu balkansku rutu, ali izbjeglice nastavljaju da pristižu, doduše, u manjem broju. Samo mali dio ukupnog priliva tokom 2015. godine, njih 30.000 – prošao je kroz Bugarsku. U 2016. godini u Bugarskoj ih je do novembra zadržano više od 18.000.
Izbjeglički centri u Bugarskoj su prošle godine bili puni. Tako je 10. novembra bilo 7.039 izbjeglica smješteno u kampove koji mogu primiti 6.390 ljudi, ali taj broj je neznatno opao u januaru. Većina želi da pođe dalje, ali za one koji ne uspiju, integracija nije laka.
„Bugarska i dalje nema program integracije. Zato je proces trenutno blokiran i ne zna se kada će i da li će biti nastavljen”, izjavio je Stefanov iz UNHCR.
Nezapamćen priliv izbjeglica i pritisak koji je na taj način izvršen na državne resurse ohrabrili su desničarske grupe i partije u Centralnoj i Istočnoj Evropi, čak i u zemljama kao što je Slovačka, gdje je broj izbjeglica veoma mali.
U Mađarskoj su takve patrole legalizovane, imaju raspored smjena kojima pokrivaju 24 sata i čuvari dobijaju slobodne dane. Kao i bugarski lovci na izbjeglice, mađarski čuvari granica su duboko anti-islamski orijentisani, kritični prema „slabim” liderima u Zapadnoj Evropi i vjeruju u teorije zavjere prema kojima postoji veliki plan da muslimani osvoje „hrišćansku Evropu”.
– Čitav taj problem sa migrantima stvaraju određene interesne grupe. Danas stižu ljudi s Bliskog istoka, a sjutra će krenuti lavina iz Afrike, i to će nam biti kraj – izjavio je za BIRN Nađi Šandor, jedan od učesnika u patrolama na mađarsko-srpskoj granici.
BIRN je pratio patrolu u kojoj je bio Torockajev zamjenik. Patrola je zaustavila trojicu migranata koji su rekli da su iz Pakistana. Jedan je rekao da ima 14 godina. Kazali su da su izgubili identifikacione dokumente, što je razbijesnelo članove patrole. Onda je došla policija i odvela ih.
Regrutovanje
Rusev iz Komiteta nacionalnog spasa obratio se u maju prošle godine posjetiocima skupa organizovanog u Plovdivu, drugom gradu po veličini u Bugarskoj, gdje je raskošnu binu hotela „Marica” podijelio sa još trojicom uniformisanih vođa lokalnih milicija. Došlo je da ih vidi samo nekoliko desetina ljudi, uglavnom muškaraca.
Hotel je dobio ime po rijeci koja od izvora na bugarskoj planini Rila teče na istok, nakratko prati granicu sa Grčkom, a onda se spušta granicom između Grčke i Turske do Egejskog mora.
Ta rijeka je samo jedan od mnogih prepreka sa kojima se migranti suočavau na putu u Zapadnu Evropu. Poslije dva sata, publika je izašla napolje, a jedan od muškaraca u uniformi platio je 180 bugarskih leva (90 eura) u gotovini za korišćenje sale.
Dvadesetšestogodišnji Momčil Krumov, jedan od posjetilaca skupa, izašao je napolje na snažan vjetar koji je duvao sa rijeke. Odlučio je da se prijavi.
– Sa ovim ogromnim talasom izbjeglica, kada država više nije u stanju da brine o sebi, dolazi trenutak kada stanovništvo više nema garancija, nema sigurnosti da će ga država adekvatno zaštititi – izjavio je za BIRN kasnije u telefonskom razgovoru, pošto se priključio grupi.
„Kako god bilo, vjerujem da je dobro to što se stanovništvo sada samo organizuje. To je jedan prirodan proces.”
Aleksandrina Ginkova piše o međunarodnim odnosima za bugarski novinski sajt Dnevnik.bg. Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkanske stipendije za izvrsnost u novinarstvu, uz podršku Fondacije ERSTE i Fondacija za otvoreno društvo, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom.