Pi­še: Mi­lu­tin MI­ĆO­VIĆ


Snovi su, ipak, najrealniji. U to se uvjerio ko je uspio da prati svoje snove. Ko je imao hrabrosti za to. Jer to je najopasniji put. Ali i put na kom se dogodi i „ono spasonosno“ (Helderlin).
Šta bi bili naši snovi, nego refleksi prvog pisma upisanog u nama, rukom tvorca. Šta nam je namijenio, kako šta predvidio, koja nam je ograničenja stavio, koje mogućnosti omogućio? Sve se to čovjeku dojavljuje iz drugog prostora, tajnim glasovima, slutnjama, intuicijom. Pojedinstvo je užas i šansa. I ništa jasnije iz tog zapretanog prvog pisma u nama ne može da se projavi i pročita bez našeg slobodnog koraka. A slobodan korak je samo onaj koji otključava naše pojednistvo, mogli bi reći i – karakter, lik. To pismo koje se obdanjuje u našim eksplozijama, učimo i razotkrivamo i tumačimo cijelog života.
U Crnoj nam Gori, u srpskom nasljeđu, bilo je tih koraka, od divljih, hajdučkih, do Karađorđevih, od monaških, najtiših, do sveto-Lazarevih, i Njegoševih.
Ti koraci su unutrašnja istorija našeg naroda i naše najbolje karakterne crte. U našoj, ropstvom zatamnjenoj istoriji, nije mnogo takvih koraka, tog propinjanja sunca iz čovjekove noći, ali ih ima. Nijesu tragovi tih koraka samo u Gorskom vijencu i Luči. U dvadesetom vijeku našu nacionalnu svijest najdublje su osvijetlili vladika Nikolaj Velimirović i otac Justin Popović. Čudno da su ovi podvižnici duha u drugoj polovini dvadesetog vijeka izvršili uticaj na cijelu nacionalnu kulturu, pa i na poeziju. Pod tim zracima, i poezija je krenula dubljim osloncima. Bez religijskog duha poeziju napisanu tokom poslednjeg pola vijeka nemoguće je dobro pročitati. Vladajuća, šablonska i klanovska književna kritika, daleko od toga da je sagledala ta dublja ostvarenja.
U našem poslednjem nacionalnom porazu, i civilizacijskom košmaru, izoštrila se svijest, da je „bez duha s više“ svako djelo ništavno, pa makar ga ljudi okivali u zvijezde. U takvoj atmosveri, kod nihilizmu sklonih duhova, radikalizuje se pesimizam, crne misli, lični bezdan. Sve je slabo i ništavno što dolazi samo od čovjeka. Ako nas viša sila ne podigne, ne obasja, udavićemo se sopstvenim parhom.
Ranko Jovović cijelog svog pjesničkog vijeka kao da je otključavao onaj stih „Šta je čovjek, a mora bit čovjek...“ Udes čovjeka, a potom i udes svog naroda skoro da je lajt motiv cijelog pjesništva Ranka Jovovića. Istina, više je volio da oslušne jezik ulice i „opasnih tipova“ , da sjedi u sumračnim balkanskim krčmama, nego da zalazi u biblioteke. Intuicijom istinskog pjesnika, dobro je osjećao velike duhove, naročito pjesnike i junake. Iako je Jevanđelje i za njega „knjiga koja drži svijet“, ali su ga više oduševljavali jarki refleksi ničeanske religije.
U Rankovoj poeziji ima hrišćanskog sažaljena prema običnom čovjeku, ali jedino što ga istinski može oduševiti je – ničeanski nadčovjek. Dinarska violentnost, epski afekti srpskog nasljeđa, pomiješeni sa gorljivim znakom pjesničke izdvojenosti, obnavljali su uvijek iznova žeđ za izuzetnim djelom i saznanjem, praćenu kobnim sjenkama hipertrofiranog ega.
U novoj knjizi, tamno akcentovanog naslova „Izdahnuću na balkonu“ u izdanju SKZ (Beograd), Ranko Jovović je opet sve rekao o sebi i svom narodu, ali ovog puta, rekao bih, još jezgrovitije, još bolnije, još tragičnije, još iskrenije, ne štedeći ni sebe, ni svoj narod, ni Crnu Goru, ni njene naopake prvake. Ostajući samo vjeran i čežnjiv prema Poeziji, rizikuje da se sa svim drugim na ovom svijetu popsuje i rastane u najcrnjem mraku.
Pametan čovjek, ovu knjigu ni da čita, ni da ne čita. Da je baci u jamu, opet bi odnekud izronila. Da je baci u vatru, odbranila bi je njena vatra. Može da se koristi i kao udžbenik za samoubice, mogu u njoj da se nađu najdirljivije riječi čežnje za svjetlošću.
I Rankov put jasno govori da je put autentičnog pjesnika, put opasnosti. Ne znači da je put drugih bez opasnosti, ali pjsnika njegova opasnost drži mobilnim, aktivnim. Ona je njegova koncentracija, usijani Znak, izvan čijeg obasjanja biva „kao i drugi“ i propada u ništa.
U ovoj knjizi sve se svelo na zaraćene protivnosti, koje se jasnim i nepoštednim jezikom bore do kraja, u sjenci smrti. Ali, ni svjetlost nije odustala zauvijek. Uvijek svoj, s prepoznatljivom ironijom, katkad najgorčim sarkazmom, borben u svom paradoksu, u bici koja mu se ne osmjehuje, da bi što više dobila, ova gorka, najgorča, nekad cinizmom, nekad nevinošću obasjana poezija.
(Autor je književnik)