Piše: Vuk Vuković
Ukonektovati se u opštem snu, doprinijeti njegovoj sumanuto, blještećoj građi, dopuniti svica-ekran, jer šta je mreža ako ne vrtoglavi splet koji se kreće kao anti-atom, istovremeno formirajući i razarajući sopstveni univerzum.
Biti putnik u mreži, čestica koja nigdje ne presjeda, provlačeći se kroz ukupni organizam virtualnog svijeta, koji opet nigdje nije postavljen. Ne samo da je sajber konzument neuhvatljiv, s njim i svijet iskače iz svog ležišta i pretvara se u onostranu igru ekrana i duhova.
Putovanje je nekad predstavljalo iskustvo, traženje traga, hvatanje sa neizvjesnim, sudbinu astrologa i izgnanstvo pjesnika, dok je danas to preskakanje svijeta i skok u prazno.
Biti umrežen značilo bi: proći se kroz sebe i opet izbiti na isto mjesto koje je, za vrijeme tog klika, naprosto ostalo zatamnjeno. Mjesto konektovanja pretpostavlja njegovu negaciju! Drukčije ne bi bilo moguće automatski se prebacivati na sva mjesta, biti svakom drugi, pa i samom sebi u odsustvu sebe.
Restartovati univerzum povezanosti, – taj astralno uzglobljeni univerzum kroz koji se gledamo bez pogleda, osjećamo bez dodira, sanjamo bez prestanka – uvijek već ispočetka formatizovati tu misiju prozirne istorije napokon oslobođene od bilo kog sadržaja. Realno razmatrajući stvari, i odmah uviđamo da je istorija, u stvari, – tromb za krvotok elektro-čestica. Glomazna i neotesana, pa i nepomjerljiva, kao takva, istorija je neostvarljiva kada je riječ o putovanju. Otuda primjećujemo kako u svojim idejama, putovanje i istorija jesu suprotstavljene jedna drugoj. Ako ništa drugo, virtualna sfera oslobodila nas je kompleksa i sjenke označitelja.
Free traveling, jer nema Zemlje koju ćemo odsada dodirnuti, niti stvarnosti koju ćemo za sobom povući. Krećemo se kao u mjehuru, dok se mreža širi i uvija isključivo u sebi.
Bez otiska, bez uglova, mreža je jedna od bezbroj kopija Boga, sveprostorna matrica zarotirana oko sebe. I tu smo onda na tragu bebe-matriksa: uvući se u stvarnost, obložiti se stvarnošću, nije li to naša potonja, van-zemaljska želja? (Kao generacija prve pametne tehnologije, šta suštinski predstavljamo za sutrašnjicu, budući da za nama ništa ne ostaje, što je svojevrsni cinizam koji je uveliko iskoračio iz patetičnog nihilizma devetnaestog vijeka. Upravo sada, u novo jutro nakon svih testiranih stvarnosti, nastupamo kao pojave koje ništa više ne zastupaju.)
Seoba praznine – da, u tome sagledajmo onu ekonomičnu stranu putem koje će se ovaj, skorz obestvareni svijet, izvući iz fiktivne krize. Sve dok smo bolovali stvarnu krizu, obrti su još bili mogući, te s njima i naše šanse za realno. Od pojave totalne mreže, metamreže, neminovno ukorak s njom i logika se povještačila. Presjeci gube, traže se velika preskakanja.
Mreža nije nigdje ostajući pritom u sebi, i ako nešto istrajava u nepojavnosti, onda je to ona. Njeno postojanje nije moguće, kao što nije ni od onoga svijeta, pa ipak, bilioni signalnih čestica i ovog je trenutka oprašuju: u vazduhu, kroz zelenilo, uz kičmu koja ne drži ništa.
I vazduh je klimatizovan, i zelenilo čipovano, i vertikala šiforvana...
Kakav mikrouniverzum koji je napokon moguć bez ijednog podatka. Nema Drugog, lica, sjenke, nema ni smrti: – misao više nije stvar fizičkog impulsa. Preko zanesvješćujuće brzih dionica (bržih i od odraza, koji je upravo iz tog razloga najusamljeniji susret), preko releja nestajući, niko ne napušta svoju utrobu mrežu. Biti u dometu i zato ne moći realizovati ništa.
Tako se zamišlja raj, dolina koja praznuje, baš poput neba u kojem prestaju sve predstave. A riječ?! Mreža je onaj transfer koji je pogođen na nekom drugom nivou, možda upravo ovom koji još nije zadobio božanski status i vjeru u moć koja vlada u mišljenju okrenutom onoj strani.