Piše: Vuk Vuković
Kad god se govori o tehnologiji, u sjenci ovog fenomena nalazimo rat, tako da rat u punoj mjeri predstavlja rastvaranje tehnološkog polja kao i njegovog ukupnog potencijala, kako pozitivnog, tako i negativnog.
Djeluje fascinantno da otkrivamo istinu prema kojoj je rat još čvršće skopčan sa gradom nego što je to tehnologija. Ukoliko nastanjujemo uvijek već ratnu strategiju, utoliko prije živimo u tehničkom gradu! Uistinu, mi smo urbanisti po jednom Albert Šperovom planu, i privoljavajući ruševine, putem njih izvršavamo kontra kretanje.
Svakako, ovo kretanje prije svega jeste kretanje po kontroli. To znači i da predstavlja jedan nevidljivi rat koji se vodi u gradu koji je stvar tehničkog pregleda.
Tehnologija se na svakom koraku detaljno stavlja na provjeru, ta univerzalna povezanost čini da pripadamo paranoidnoj eri, primjenjujući na nju neku vrstu mistične logike. Da, tu je prije svega i Viriliova „logistika“ koja je premrežila sve: njeni pipci su zvjezdani, njen točak je beskrajan, tako da se čak okreće i na nesvjesnom planu.
Nije moguće sa približnom sigurnošću odgovoriti na potureno pitanje: gdje se to, u stvari, danas vodi rat? Na kojoj to, dakle, teritoriji?
Ako je stvarnost uvijek (jednim) dijelom stvar ideologije, šta bi onda predstavljalo njeno iščezavanje? Ili, preformulišimo: šta predstavlja radikalno nametanje nedostatka stvarnosti u jednoj traumatičnoj činjenici kojom se izlaže? (Pitajmo ovako: da li je nedostatak stvarnosti, jednostavno govoreći, produžetak moći? Hegemonija nastupa ondje gdje se otkriva nedostatak, gdje moć djeluje krajnje performativno, natkrivljujući svojim hepeningom izmještenu logiku stvari. Tako rat operiše prividno beznadežnim teritorijama, onima koje su, u stvari, prepuštene same sebi, te u tom smislu pate od nedostatka kojeg mora nadomjestiti produžetak linije moći.)
Budući da je sve prekriveno ratnom zonom, ili pokretnim totalnim gradom, tehnologija je učinila da lokacija smrti bude preseljena s onu stranu. Sve što imamo jeste to puko informisanje o trenutnom ratnom stanju, o formulacijama nereverzibilne moći, o mogućnostima i sjenkovitim pregovorima, dok rat ostaje potpuno stran, kao da se odvija u nekoj parapsihološkoj dimenziji, nikad i ničim ne dokučujući njegovog iskonektovanog konzumenta.
Istovremeno živimo u tehničkom gradu i informatičkom ratu, međutim, ne postoji adekvatna stvarnost koja bi svojim nesvodivim prisustvom mogla to postaviti na scenu koja već nije globalna. Otud, ne postoji granica grada, kao što ne postoji ni informacija rata. Isključenje stvarnosti u neku ruku bi predstavljalo geo-protezu, ili ideologije bez politike, što jasno uviđamo već s pojavom komunizma. (Introjekcija: liberalizam „funckioniše“ jedino onamo gdje još nije uvezena stvarnost, baš tu gdje je sve otvoreno prema mogućnostima nesvodivim na bilo kakve granice.)
Terorizam nije utvara iznjedrena po uzoru na kakve religijske propagandne šeme (Kurdi su, pogubivši nedavno zarobljenike u gradu Raka, mrtva tijela nudili porodicama žrtva po cijeni 10.000 do 2.000 dolara) naprotiv, kada je riječ o ratu, to jest o gradu, terorizam je zapravo odbljesak stvarnog reagovanja na nevidljivi rat vođen u ime dobra cijelog svijeta. (Introjekcija: shodno ovome, samo na jednom drugom polju koji je nosilac postsavremenog totalitarnog sistema, nismo li zapravo dužni da uvidimo da sa virtualnim događajem ništa više nije aktuelno, tako da se i sam totalitarni sistem urušava u haosu isfragmentiranih politika i slomovratnih preloma.)
Daleko od ekstremističkog diskursa (međutim, ako je nešto zaista potrebno, onda bi to upravo bio taj ekstremistički diskurs, prožet zanesvješćujućim fragmentima koji bi u svakom pravcu gubili svaku mjeru, jer šta dobijamo od ljevičarskog intelektualizma: predlog kako bi trebalo da bude, i stvarnost na djelu kako je to nemoguće; stvar verbalnog stepena i ništa više, te prema tome – ljevica je utvara!), izvodimo računicu prema kojoj živimo u – ostacima nuklearnog epiloga. On je već okončan, i sve što je ostalo jesu zakašnjele epizode koje informativni rat sumira i razlaže već prema tehničkim potrebama.
U jednakoj mjeri, živimo kraj grada, i ovo nije metafora, već činjenica koja se tiče svake tehničke mobilizacije: sve je stvar kontrole (metavirusa), pa i kontrole iste kontrole, te se teritorija satelizuje računajući s razmjerama njene katastrofe.
U trenutku kada je Šper razorio Berlin pretvorivši ga u bunker, otada živimo u gradu-bunkeru, bivajući prva i poslednja linija oklopnjače, istureni jednom nevidljivom oružju koje je, između ostalog, i NATO demonstrirao kada je izvršio agresiju na SRJ.
U tehničkom gradu koji je okružen nevidljivim ratom, sve je stvar ubrzanja koje dostiže urbanu nevidljivost. Informacija, naprosto, ne sustiže istoriju! Predimenzionirani događaj danas jeste jedini „stvarni“ događaj. Ostaje samo pitanje: koji je to horizont još u stanju da ga podrži?!