Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Brano od divlje gradnje zaradio 167 hiljada * Potjernica zbog oružja, Medina ne spominju * Patriciji ne daju da bude zviždač * Šverc oružja za Libiju pod lupom EU * Na bolničkom pragu ubili 70 ljudi * Presto ustupa sinu * Zloupotreba demokratije
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 09-08-2016

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
N/A:
N/A

Vic Dana :)

Mujo naleti na šefa koji se odmah izdere na njega:
- Pa đe’s ti, bolan, ganjam te po grad’lištu cijeli dan, nikako da te nađem?!
Mujo slegne ramenima:
- Šefe, pa znate da je teško pronać’ dobrog radnika!

Piše Mujo pismo Ginisu:
- Dragi Ginise! Pišem ti jer mislim da bi me trebao upisati u onu tvoju knjigu rekorada. Ja sam kupio puzle od 1 do 3 godine, a rješio ih za 6 mjeseci!







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Stav - datum: 2016-08-08 KULTURNI POJAVNIK Fosfor, slova Kao i duše, i slova su pala s neba na zemlju, kaže ta bajka. Samo što su se duše obukle u tijela, a slova su ostala bestjelesna
Dan - novi portal
Pi­še: Mi­lu­tin MI­ĆO­VIĆ

Ne pi­šem dok ne vi­dim da se ukr­ste dva zlat­na zra­ka nad ri­ječ­ju, ko­ja mi po­sta­je va­žna, upra­vo tim pri­zo­rom. Do­sad sam mo­gao da je ne vi­dim, da mi je kao i sva­ka dru­ga obič­na ri­ječ, ali ako vi­dim taj znak, ja se od­mah po­klo­nim toj ri­je­či, kao da je ne­ko bo­žan­stvo.
U mo­men­tu, ta bla­go­slo­ve­na ri­ječ, mo­že da pro­iz­ve­de ta­kvu nad­moć na­dam­nom, da je­dva osta­jem na no­ga­ma. Za­to od­mah sje­dam za rad­ni sto, da se nje­na ubi­tač­na ener­gi­ja ne bi kud ra­su­la. Ko­li­ko mi se po­ka­že ubi­tač­na, to­li­ko mo­že bi­ti i plo­do­tvor­na, znam. Osje­ćam, ta­da - ne­ma ni­šta što ona ne bi mo­gla ura­di­ti.
U tom mo­men­tu mo­jeg skru­še­nja i pa­žnje, ta ri­ječ oku­plja oko se­be ri­je­či ko­je su, i u te­o­rij­skoj mo­guć­no­sti, u sta­nju da ima­ju ne­ki od­nos sa njom. A te­ško da uop­šte ima ri­je­či u na­šem bo­ga­tom rječniku, ko­ja na ne­ki na­čin ne bi mo­gla stu­pi­ti s njom u ne­ki od­nos.
Ne­ko­ga po­tre­sa­ju ve­li­ki isto­rij­ski do­ga­đa­ji, me­ne po­tre­sa­ju ri­je­či nad ko­ji­ma se uka­že ta­kav Znak. Kao da sav realni svi­jet po­sta­je jed­na ne­u­vjer­lji­va pri­ča, a ta ri­ječ, po­sta­je te­melj čo­vje­kov, ko­ji ne­ma dru­go­ga te­me­lja, osim ri­je­či.
Ne­kad su slo­va svi­je­tlje­la, pri­je ne­go su sa­šla na ka­men, ko­ru ili pa­pir, ka­že za­bo­ra­vlje­na baj­ka, ko­ju je ne­mo­gu­će za­bo­ra­vi­ti. Kao i du­še, i slo­va su pa­la s ne­ba na ze­mlju, ka­že ta baj­ka. Sa­mo što su se du­še obu­kle u ti­je­la, a slo­va su osta­la bes­tje­le­sna. Po­ku­šaj čo­vje­kov da i slo­vi­ma da ti­je­lo za­pi­si­va­njem, pi­sa­njem, upi­si­va­njem, ure­zi­va­njem, je­ste ne­ki po­ku­šaj da se ot­kri­je ta pr­va moć ri­je­či. Me­đu­tim, ta­kva ma­te­ri­ja­li­za­ci­ja slo­va, sko­ro da pod­ra­zu­mi­je­va gu­bi­tak one pr­ve svje­tlo­sti. Za­to su lju­di sa­svim i po­sum­nja­li u svijetleću pri­ro­du slo­va, pa čak i u nji­ho­vo smi­sle­no zna­če­nje. Do­tle to ide, cr­ni ku­kav­če, do­vik­nu mi ne­ki za­bo­ra­vlje­ni glas iz mo­je pra­šu­me. Kad slo­va sa­svim iz­gu­be tu pr­vu svje­tlost, lju­di ži­ve kao u šu­mi, me­đu sa­bla­snim sjen­ka­ma. Svi­jet i ži­vot po­sta­ju sa­svim ne­či­tlji­vi, čo­vjek čo­vje­ku mrak, opa­snost i mo­gu­ća pro­past. Pa­ra­doks ci­vi­li­za­ci­je je u to­me što ona čo­vje­ka opet vra­ća svom pri­mi­tiv­nom sta­nju, upr­kos svim pro­gra­mi­ma ubr­za­nog ci­vi­li­zo­va­nja. Upra­vo za­to što slo­va, a po­tom i ri­je­či gu­be sop­stve­no po­ri­je­klo. I ti­me se čo­vjek vra­ća svo­joj ja­mi, cr­noj ru­pi, ko­ja već ozbilj­no pri­je­ti da sa­me­lje ci­vi­li­za­ci­ju i pre­tvo­ri je u ni­šta, za­jed­no, na­rav­no, s obez­gla­vlje­nim, po­red oči­ju, ob­ne­vi­dje­lim čo­vje­kom.
Ovom ne­ga­tiv­nom is­ho­du br­že pod­li­je­žu lju­di i na­ro­di na ko­ji­ma se pri­mje­nju­ju ubr­za­ni pro­gra­mi ci­vi­li­zo­va­nja, kao što je slu­čaj kod nas, u Cr­noj nam Go­ri. Sva­ko, u ko­me je još osta­lo zrn­ce stra­ha Bo­ži­je­ga, osje­ća da Cr­na Go­ra već la­ko mo­že da pr­o­pad­ne u ne­ki po­nor. Ne da pr­o­pad­nu nje­na br­da, ne­go ono što je ona bi­la, ona ona­kva ka­kva je bi­la, ona ko­ju mi no­si­mo u svom umu i du­hu. Ni­je ni­ma­lo slu­čaj­no što se u Cr­noj nam Go­ri naj­pri­je uda­ri­lo na slo­va, na azbu­ku, na pi­smo, na vje­ru da nam slo­vo do­no­si gor­nju svje­tlost. Raz­go­vor o te­melj­nim pi­ta­nji­ma, pro­gla­šen je za otvo­re­nu di­ver­zi­ju, i ne­pri­ja­telj­stvo pre­ma Cr­noj Go­ri.
Ali, ja ne znam, dra­gi či­ta­o­če, da li di­je­lim s Va­ma slut­nje ko­je su pro­iz­vod ne­če­ga što, či­ni mi se, ubr­za­no na­ra­sta u lju­di­ma. A to je stal­na opa­snost da mu se ras­tva­ra re­če­ni­ca, tj. sva­ka poj­mov­na struk­tu­ra, ka­ko bi re­kli uče­ni lju­di. Sve mu se to ras­tva­ra kao ne­ki na­sil­ni oklop u ko­ji se uvu­kao, da to­bo­že ži­vi, a iz­nu­tra, iz nje­go­ve pra­ve du­še kao da na­do­la­zi krik, ili kri­ci, ko­ji će u jed­nom mo­men­tu ras­tvo­ri­ti i ras­tu­ri­ti taj oklop ko­ji je na­vu­kao na se­be. Ne bih o ovom pi­sao, dra­gi či­ta­o­če, da ni­je­sam pod sna­žnim uti­skom jed­nog sna, ili ne­kog vi­đe­nja, od ko­jeg još uz­drh­tim.
Umje­sto da sam vi­dio onaj zlat­ni pre­sjek ko­ji si­la­zi na ri­je­či ko­je po­tom kre­nu da me vo­de kroz tekst i ci­je­lu knji­gu, ja sam vi­dio ne­ku ne­pri­jat­nu svje­tlost ko­ja pa­da sa­mo na sa­mo­gla­sni­ke, a bri­še su­gla­sni­ke. Vi­dio sam u jed­nom mo­men­tu hi­lja­du ri­je­či, sve me­ni dra­gih, ko­je u me­ne pro­sto iz­be­či­še sa­mo­gla­sni­ci­ma, a su­gla­sni­ci po­to­nu­še u mrak. Ras­pao mi se sav svi­jet u mo­men­tu, jer sam ta­da čuo onog čo­vje­ka, njih mno­štvo, iz su­mra­ka cr­no­gor­skog, ko­ji sa­mo iz­vi­ku­ju sa­mo­gla­sni­ke: A, U, E, O, I. A on­da Aaaaaaaaaa, Uuuuuuuuuuuu, Ooooooooooo, Eeeeeeeeeeee, Iiiiiiiiiiii...
A on­da sam čuo glas mog po­zna­ni­ka, ko­ji ima na­pa­de ka­ta­stro­fič­nih pred­sta­va, ko­je sam mu su­zbi­jao, ali sad je na­šao mo­me­nat ka­da mu ni ri­ječ ni­je­sam mo­gao ka­za­ti.
Sa­mo iz­vi­ku­je: “Ne sa­mo a, u, e, o, i - sve se svo­di na sa­mo­gla­snik ko­ji to i ni­je: rrr­rr­rr­rr­rr­rr­rr­rrr, - kao da se ru­ši Dur­mi­tor, kao da se ru­ši Cr­na nam Go­ra­aa”.
(Autor je knji­žev­nik)

Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Dan - novi portal
Predaja pomena on-line

Najčitanije danas

INFO

Cjenovnik i pravila o medijskom predstavljanju u toku kampanje za izbore za odbornike u SO Herceg Novi koji će biti održani 9. maja 2021.godine.

Pravila lokalni
Jumedia Mont d.o.o.

Cjenovnik - Radio D

Pravila o medijskom predstavljanju

Pravila lokalni
M.D.COMPANY d.o.o.

Cjenovnik - Radio D+

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"