Autor: Mustafa Canka
Zbog svoje dvojnosti rijeka Bojana (Buna, Barbana) je pravo čudo prirode. Dno korita rijeke je, prije njezinog uliva u more, na dva metra ispod nivoa mora, a ponegdje i do pet metara.
No, svakako je najizrazitija osobina rijeke Bojane ta što se dno njezinog korita, počevši od ušća, nalazi ispod nivoa mora na čitavoj dužini od 36 km uzvodno. To ovu rijeku čini izuzetnim prirodnim fenomenom, pogotovo kada se ima u vidu njen veliki proticaj. Jer, ona Sredozemnom moru donosi najviše vode, poslije Nila i Poa.
Strani i domaći eksperti registrovali su na tom prostoru preko 140 vrsta i podvrsta riba. Nijesu registrovani krokodili. Njih očito ima na kopnu. Namnožili su se od početka devedesetih, posebno nakon šverca nafte i naftnih derivata iz Albanije. Od tada je Bojana ranjena rijeka. Oni koji imaju dušu i srce i vole ovaj jedinstven prostor, mogu osjetiti njezin jauk.
Biti na Bojani nekada je značilo poći u divljinu, u osamu, povući se od svijeta. Danas je svijet na Bojani, u punoj svojoj pohlepi i bahatoj sili. I nije ovo lament nad Bojanom: nju neko drugi čuva! Ovo je lament nad svima nama.
Ne mogu da ne citiram dio poruke indijanskog poglavice iz Sijetla upućene bijelom čovjeku davne 1854. godine: “Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda već i krv naših predaka. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderaće zemlju i ostaviti samo pustoš. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilca kukaca. I šta je život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Vazduh je skupocjen za crvenog čovjeka, jer sve živo dijeli jednaki dah – životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Što god snađe Zemlju, snaći će i sinove Zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada Zemlji”.
Istinu je rekao veliki indijanski poglavica Sijetla: nije imao ko da ga čuje! Otišao je radije u vječna lovišta nego da gleda te nove varvare!
Kao što ni mi, odgajani pričama o Bojani, mi koji smo uživali na toj predivnoj rijeci, doživljavali je kao najrođeniju sestru, više nećemo moći parafrazirati Mahatmu Gandija, koji je o svetoj rijeci Gang, kazao: “Voda u Gangu je uvijek druga, a Gang je uvijek isti”.
S bolom u duši, sa stegnutim srcem, moramo reći: naša Bojana više to nije! Ali, ponavljam: neko drugi nad njom bdi! A nama ostaju sjećanja: to je jedini raj iz kojeg ne možemo biti istjerani!
mne.ul-info.com
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.