Piše: Čedomir Antić
Prošla je dvadeset i jedna godina od propasti Republike Srpske Krajine i progona njenog naroda. Bio je to najveći i najtrajniji organizovani progon jednog naroda u jugoslovenskim građanskim ratovima. Zločinački poduhvat kojim se danas ponosi svako hrvatsko dijete, sproveden je je uz pomoć Vojske Sjedinjenih Država, muslimanskih i hrvatskih vojski iz Bosne i Hercegovine. Srpska vojska Krajine bila je bombardovana i blokirana od strane najmoćnijeg vazduhoplovstva u istoriji ljudskog roda. Vašington je prethodno podijelio srpski narod i potkupio režim Slobodana Miloševića. Odnos snaga na frontu bio je 6:1 za najmodernije opremljenu hrvatsku vojsku, na sa tri strane opkoljenom Kninu odnos je bio 16:1... Za svega nekoliko dana ubijeno je 1.850 Srba, prognano 250.000. Do danas niko nije osuđen za zločine u „Oluji“.
Odnos srpske države prema ovoj najvećoj modernoj nesreći našeg naroda najbolje pokazuje jedan događaj koji se ponavlja svake godine. Riječ je o parastosu koji svake godine, 4. avgusta, drže u beogradskoj crkvi Sv. Marka. Sjećam se davne 1995. godine... Brzina hrvatske ofanzive i bezočna pomoć koju su joj SAD i EU pružili u napadu na teritoriju pod zaštitom UN, prilikom koje je poginulo nekoliko plavih šljemova, konsternirali su narod. Bijedni režim u Beogradu skrivao je vijesti od naroda... Svega nekoliko hiljada građana okupilo se u centru Beograda. Policija ih je sačekala pred ustanovama, nije bilo ni najmanjeg znaka da će se ti socijalistički batinaši pobuniti protiv vlasti koja je očigledno izdala Krajišnike i prekršila svoje međunarodne obaveze. Kada su se demonstranti okupili pred predstavništvom Republike Hrvatske, specijalna policija ih je pretukla. Osim crkvenih velikodostojnika, koji su se držali molebana i parastosa, niko od poznatih javnih ličnosti nije se pojavio pred narodom. U opštoj zabuni neki pijani režiser govorio je preko megafona o biblijskim vrijednostima, ali je pomiješao Kaina i Davida i Avelja i Golijata. Kada se pred crkvom Sv. Marka pojavio princ Tomislav - srednji sin kralja Aleksandra Prvog Ujedinitelja i čukununuk vožda Karađorđa Petrovića - hiljadu okupljenih koji su listom podržavali Miloševića i Broza spontano su počeli da kliču monarhiji i srpskom kralju. Kada je konačno sve završeno, na Trgu Republike okupilo se jedne večeri nešto malo više ljudi. Pozvala ih je SPC. Bilo je jasno da je Krajina zauvijek izgubljena i da su Srbi iz Hrvatske postali jedini balkanski Kurdi. Među govornicima bio je i mitropolit Amfilohije. Njegove riječi bile su utješne i ohrabrujuće, ali nebo nad njim, nad Narodnim muzejem ispred koga je stajala bina, zaparale su iznenadne munje i potresli gromovi... Nije to bila nada, već simbol božanskog gnjeva biblijskih razmjera.
Sledećih godina parastosu je prisustvovalo između 200 i 300 uglavnom starijih ljudi. Kada sam posle 1997. postao poznat javnosti kao jedan od vođa velikog studentskog protesta, okupljeni su me često s čuđenjem gledali, pošto sam bio opozicionar, a desilo se nekoliko puta da me i nepoznati ljudi pitaju da li sam porijeklom iz Krajine. Malo više svijeta se okupilo 1999. kada su sudbinu Krajišnika podijelili žitelji Kosova i Metohije. Tada je parastos držao patrijarh Pavle. Kasnije su takve prilike bile češće. Do promjene je došlo tek 2005. godine. Koštuničina vlada uspjela je da u to vrijeme uspostavi vjerovatno najbolje odnose Srbije i Hrvatske od 12. vijeka do danas. Koštunica i Tadić došli su na desetu godišnjicu propasti Krajine. Broj okupljenih se, međutim, jedva udvostručio. Sledeće godine neko od dvojice prvih ljudi Srbije nije mogao da dođe, pa se i drugi izvinio... Kada je 2008. Srbija rekla da „EU nema alternativu“, vladajući DS je počeo da u crkvu šalje ljude iz trećeg ešalona... Posebno pošto su Šešeljevi radikali iskoristili priliku pa na mjesta odsutnih predsjednika i ministara počeli da šalju svoje opštinske službenike, u slobodno vrijeme ministre u Vladi Republike Srpske Krajine u izgnanstvu. I dok je tadašnji direktor groblja u Novom Sadu i izbjegli premijer stajao na mjestu šefa države, meni se prvi put dogodilo da me na ulazu neka sumanuta žena (koja miješa Sv. Savu i dr Šešelja) izgrdi kao da sam ustaški general Rafael Boban lično. Rekao sam joj da crkva Sv. Marka nije radikalski nužnik... Srećom pa je posle trijumfa dezinfikovanih i naprednih radikala 2012. prošla i ta pustolovina sa zemunskim pijačarima i ledinskim patriotama... Nestalo je polako i nekolicine koji su pred crkvom u avgustu nosili šubare sa kokardama i pozirali pred kamerom HRT-a. Ali tada su ponovo nestali i predstavnici države. Vratiće se 2015, tada se tu, možda po drugi ili treći put nacrtao i Vučić.
Prvi put država je preuzela organizaciju. Dodik i Vučić našli su se na mostu na Rači. Okupilo se tamo više hiljada građana. Slično je bilo i ove godine u prognaničkim Busijama nadomak Zemuna. Ipak, da sve ne bude mnogo bolje nego ranije pobrinuli su se naprednjački stručnjaci za marketing. Sada je ispalo da je suština odgovoriti Hrvatima. I upravo u času kada elita te podijeljene nacije luduje u srpskom Kninu, mi treba da ovdje javno tugujemo. Naša tuga je počela 4. avgusta, kada je započeo napad, a ne 5. kada su hrvatske trupe ušle u Knin... Ali, ništa zato... Vučićeva vlada ionako govori o stalnom napretku: bolje nam je, nikada nismo imali više novca... kažu vjerovatno misleći na sebe... I zato smo ove godine imali dva parastosa u crkvi Sv. Marka – 4. i 5. avgusta. Nazdravlje.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu
u Beogradu)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.