Autor: Matija Bećković
Postoji jedna nova krilatica. Ime joj je: „zloupotreba demokratije“.
I pored najvećih napora da riješim ovu zagonetku, nisam uspio. Kako se demokratija može zloupotrijebiti?
Ubiti čovjeka nije zloupotreba demokratije, već krivično djelo. Krasti, takođe, nije zloupotreba demokratije. Raditi protiv naroda i države, špijunirati, to takođe nije zloupotreba demokratije, već zločin sa poznatim zakonskim konsekvencama.
Šta bi to mogla biti zloupotreba demokratije?
Ići po kiši bez kišobrana, biti vegetarijanac, cicija, nepismen, gladan, ćudljiv, nervozan? Međutim, to su osnovna ljudska prava, i ne mogu se nazvati zloupotrebom demokratije.
Stajati na jednoj nozi, govoriti gluposti, biti bez talenta, praviti loše knjige, pisati loše pjesme – sve su to mogućnosti jednog slobodnog čovjeka. Ne, ni to nije zloupotreba demokratije.
Ili, kakva bi to trebalo da bude demokratija koju niko ne bi mogao da zloupotrijebi?
Prave demokratije se ne mogu zloupotrebljavati. Zloupotrijebiti se mogu samo lažne, tuđe, poklonjene, nazovidemokratije.
Demokratija o koju se moguće ogriješiti – nije demokratija.
Neki demokratijom smatraju komandu „voljno“, između dvije druge komande.
U toj pauzi može se pušiti, misliti na nešto drugo, pisati pjesme, voditi ljubav.
Da li je mnogo pušenja, mnogo mišljenja, mnogo pjesama i mnogo ljubavi zloupotreba demokratije?
Drugima, opet, nije potrebna demokratija. Oni demokratiju smatraju luksuzom, kaćiperstvom, pokondirenošću, pomodarstvom, pravom svake šuše da misli, želi i voli. Po njima, demokratija ne vodi onoj velikoj demokratiji u budućnosti. Još svi nemaju prava na demokratiju. Takva demokratija je anarhija. Demokratija nije za svakog.
Oni smatraju da demokratiju treba štedeti da se ne bi potrošila.
Demokratija je mjesto u knjigama, programima, izlozima i muzejima.
Svaka upotreba takve demokratije je zloupotreba. Demokratiju ne treba prljati rukama i vući po sokacima. Unositi u nekomforne stanove i nerazvijena područja. Ona je sveta riječ, mislena imenica – čovjek nije dostojan demokratije.
Oni koji su je prizivali, uplašili su se kad je stigla. Oni je nisu tako zamišljali. Demokratija nije ispunila njihova očekivanja.
Narod je bio toliko željan slobode da je htio da je pojede. Gladan i žedan demokratije, narod je počeo da je koristi prema svom apetitu i ukusu. Počeo je da je slavi, voli, mrzi, da se s njom zabavlja i igra. Mazeći je, dao joj je najčudnovatija imena.
A tada je pala teška riječ o zloupotrebi demokratije.
Postoji demokratija i zakoni koji je štite. Svaki normalan čovjek dobro razlikuje slobodu od zločina. Zna se gdje prestaje sloboda, gdje počinje zločin.
Sem zakona, demokratiji nisu potrebni nikakvi drugi čuvari. Zakoni omogućavaju, a ne propisuju slobodu i demokratiju.
Demokratija je bezazlena. Zdrava. Nevina. Ona ne služi ničemu drugom sem demokratiji. Zato je nemoguće zloupotrijebiti demokratiju.
O zloupotrebi demokratije govore najčešće oni koji bi je najradije zloupotrebili. Oni koji ne razumiju i ne priznaju druge poglede, ukuse, raspoloženja i interese – sem svojih. Zloupotrebu vlasti htjeli bi da zamijene zloupotrebom demokratije.
Ne može biti mnogo demokratije, slobode i pravde.
Neki još uvijek misle da mnogo slobode i demokratije vodi svijet u katastrofu. Zato tu katastrofu treba odlagati – tiranijom, nepravdom, zločinima, ratovima, bombama. Sve to – za dobro čovječanstva.
Ako sloboda i pravda vode svijet propasti – svijet nema drugog izlaza.
wwwiskra.co