-Autor: Liza Henel

Još prije sastanka njemačke kancelarke Angele Merkel s premijerkama i premijerima saveznih pokrajina (26.4) sve su glasniji bili zahtjevi da se osobama koje su vakcinisane, odnosno oni ljudi koji su preboljeli Kovid-19 ponovo omogući više osnovnih prava. Oko sedam odsto žitelja Njemačke već je primilo drugu dozu vakcine i, prema definiciji Instituta „Robert Koh”, oni sada predstavljaju mali rizik za prenošenje virusa Sars-Cov2. Etičko vijeće, savjetodavno tijelo njemačke vlade, takođe se, nakon znatnijeg porasta broja vakcinisanih osoba, zalaže za povratak osnovnih prava – ali ne sada odmah, već tek onda kada svim ljudima bude pružena mogućnost da se vakcinišu.

Na suprotnoj strani stoji sledeći argument: to nije solidarno pogotovo prema mladim ljudima, koji su se – pogotovo iz obzira prema starijima – do sada ograničavali u svom svakodnevnom životu, odnosno nije solidarno da sada prije svih starija populacija, vakcinisani ljudi, opet mogu da žive slobodnije.

U stvarnosti vjerovatno ne postoji niko ko u proteklih 14 mjeseci nije na neki način patio ili bio ograničen zbog pandemije: ljudi koji nemaju djecu morali su da gledaju kako škole i dalje rade iako se tako povećavala incidencija novih slučajeva. A roditelji su morali da „svare“ činjenicu da se od njih traži rad od kuće, a da pritom uopšte nije bilo razjašnjeno da li je taj rad i kako kompatibilan s brigom oko djece. Ljudi koji žive sami morali su da se povuku u samoću svojih stanova, osuđeni na život bez kontakata. Mladi su morali da odustanu od svojih planova za budućnost, stanovnici staračkih domova ostali su bez kontakta sa svojim najmilijima. Ova pandemija nije ni za koga bila lagana šetnja i to je ono što nas sve povezuje.

I baš zbog toga je potpuno neshvatljivo da u društvu mnogi ljudi i danas razmišljaju u kategorijama tabora: mladi protiv starijih, porodice protiv samaca, vakcinisani protiv nevakcinisanih. Jer, postoji jedna zajednička vizija: vizija o životu koji je približno isti kakav je bio prije pandemije. A svaki korak u tom smjeru je korak u – pravom smjeru.

Osnovna prava nisu privilegije, već normalno stanje. Ne moraju tu ništa da objašnjavaju oni koji ih žele natrag, već oni koji žele da ih i ubuduće ograničavaju. Sasvim je normalno da u slobodnoj zemlji, u sopstvenoj zemlji, ljudi mogu da tu zemlju napuste kad god požele i da se isto tako vrate u nju. Normalno je sjedjeti s prijateljima za stolom, smijati se i razgovarati. Normalno je tokom noći napustiti sopstveni dom. I normalno je demonstrirati, bez obzira o kakvom povodu da se radi.

Svaki čovjek koji je vakcinisan i koji predstavlja minimalnu opasnost za druge morao bi ponovo da dobije ta prava, i to što je prije moguće – naravno, ako to dozvoljava opšta situacija s pandemijom.

Da, teško je gledati kako se neki stariji bračni par vraća s godišnjeg odmora i bez karantina već sledeći dan smiju na posao – a istovremeno neko drugi čeka na vakcinaciju. Ali niko nas ne bi poštedio našeg karantina u slučaju da isti taj bračni par, bez ikakvog pravno utemeljenog obrazloženja, takođe mora u karantin nakon odmora. Niko mladim ljudima neće vratiti njihove planove za budućnost – pa ni ako se vakcinisane penzionerke nađu na primjer na partiji karata.

Da, sve to je kratkoročno teško prihvatiti, nekome može da se čini i nepravednim. Ali na duži rok, to je u interesu čitavog društva da se ljudima što je brže moguće vrate njihova osnovna prava i da ona opet postanu – normalnost. Jer to je cilj kojem svi mi stremimo.

Većina nas je proteklih mjeseci prihvatila usvojene mjere i pridržavali smo ih se. Zato što su te mjere bile od koristi za čitavu zajednicu. Tako je i sa osnovnim pravima – čak i u slučaju da se ona u potpunosti „vrate“ najprije pojedincima, a onda postupno sve većem broju građana, to bi pomoglo privrednim granama koje su u krizi i ljudima koji su zaposleni u tim sektorima, a dalo bi neku nadu i onim ljudima koji su tek kasnije na redu za povratak osnovnih prava. I to bi motivisalo još više ljudi da se vakcinišu. I to je jedan oblik solidarnosti.

dw.com

---