-Autor: Jovan Marinković

Ne zna se da li je veću nesreću našem narodu napravilo rajansko ćutanje na nepravde ili poltronsko dodvoravanje onima koji su te nepravde činili. Tmina očekuje da budemo nijemi i poslušni. A i očekuje da je udvorički tetošimo, da bi se osjećala bolje dok radi to što radi. A dodvoravati se tiranima, apsolutistima, diktatorima i autokratama, od pamtivijeka bilo je ćorav posao. Evo jednog primjera još iz antičkog vremena. Rimski mentalno poremećeni car i notorni tiranin, Kaligula, pao u postelju i bio na ivici smrti par dana. Dok je ležao ni živ ni mrtav, priđe njemu neki mladi patricij ili senator i u želji da mu se ulaguje kaže mu ovako: voljeni care, ja bih i svoj život žrtvovao bogovima samo da vi ozdravite. Na to mu je Kaligula rekao: bogovi su prihvatili tvoju žrtvu.

U istoriji je bilo mnogo drugih primjera ulagivanja koje se loše završilo. Čuveno je ulagivanje kompletne porodice Ane Bolen, oca, majke brata, pa čak i bliže familije, ujaka i ostalih Henriku VIII da bi dobili naklonost moćnog kralja Engleske i okoristili se brakom svoje ćerke s njim. Na njihov užas, ono što je krenulo neočekivano dobro poslije nevjerovatnih obrta u kojima se Henrik VIII razveo od svoje žene Katarine Aragonske (što je u tim vremenima bilo nezamislivo), pa i zbog tog braka sa Anom Bolen razišao i sa katoličanstvom i rimskim papom koji nije htio da čuje za bilo kakav razvod na engleskom dvoru, dakle to što je krenulo tako dobro završilo se noćnom morom gdje je Ana Bolen optužena za izdaju. Odrubljena joj je glava, pogubljen joj je i brat i brojni prijatelji pod optužbom da je bila u rodoskrvnoj vezi sa bratom i da je kralja varala sa muzikantima sa dvora. Otac i rođaci izlaze osramoćeni iz tog horora i bježe glavom bez obzira iz pakla kraljevskog okruženja ostavljajući djecu da budu pogubljena, dok se Henrik VIII pretvarao u jednog od najgorih tiranina koje je svijet vidio ubijajući i svoje najbliže saradnike poput Tomasa Kromvela i drugih. Nažalost, nije Ana Bolen bila poslednja žrtava Henrika VIII što se tiče njegovih žena. Još jedna je završila sa glavom na panju sve u želji da se dodvori mračnom svemogućem vladaru Engleske čija surovost nije imala ravne vjekovima.

Živjeti i dodvoravati se svemoćnom tiraninu bilo je smrtonosno i za vrijeme Staljina. Oko njega niko živ od funkcionera nije na kraju ostao izuzev Hruščova, Molotova, Berije i Žukova. Ostali su uglavnom ubijani. Postojala je izreka: što bliže Staljinu, to bliže smrti. Koliko je samo šefova policije pobio, ne zna se broj. I uvijek bi se našao drugi da sa Staljinom okuša sreću dodvoravanja, što se uvijek isto završavalo.

Ali priča koju sam čuo iz prve ruke je više nego poučna. Krajem devedesetih u jednom provincijskom gradu je Slobodan još uvijek bio podržavan i građani tog grada su mu uporno klicali dok je u drugim opštinama u to vrijeme uveliko gubio lokalnu vlast. Mislili su građani da će kada počne rat na Kosovu, a sve je mirisalo na to, zbog te tolike podrške Milošević njih poštedjeti mobilizacije i rata. Ali avaj, kad je rat krenuo Milošević se sjetio baš svojih vjernih gradova i mobilisani za rat na Kosovu bili su uglavnom iz opština koje su mu ostale najvjernije i vjerne do samog kraja. Preko noći su tada majke i očevi mijenjali mišljenje o Slobodanu jer su im preko noći sinovi bili odvlačeni na ratište. I ovdje je podilaženje diktatoru velikom podrškom dovelo do katastrofe ali tako je to često sa ljudima koji apsolutistički vladaju i njihovim udvoricama.

I sada kada smo vidjeli neka prilično opšta mjesta vezana za dodvoravanje ili ako hoćete kolokvijalno da se izrazim „šlihtanje“ apsolutističkim vladarima, i sudbine njihovih udvorica, treba ipak imati u vidu i neka opšta mjesta kad je u pitanju mentalitet naroda kome pripadamo. A mentalitet je sledeći: za običnog čovjeka gledanje „svog posla“ ili zapravo savijanje kičme pred moćnicima (pognutu glavu sablja ne siječe) značilo je uvijek u srpskom narodu – OPSTANAK. A dodvoravanje i ulagivanje vlastima i moćnicima značilo je uvijek – PROSPERITET. To što neki sasvim mali dio iole kulturne i civilizovane populacije doživljava besprizorno ulagivanje vlastima i vođi kao nešto degutantno i odvratno, to vladaru koji se orijentiše isključivo rejtingom i istraživanjima javnog mnjenja kao putokazom za svoje postupanje ne znači ama baš ništa, ukoliko veliki dio naroda u svemu tome ne vidi nikakav problem, a čini mi se da ne vidi.

Poltroni i oportunisti kojima ovo poltronisanje donosi puno materijalnih benefita, takođe ne mare za prezrive poglede i komentare. A u slučaju da s podilaženjem krene loše, profesionalne udvorice sa srpske političke scene bi gledale kako da prelete u neki drugi tabor i krenu da se dodvoravaju i ulaguju nekom drugom i to još žešće! I znate šta, istorija nas uči da takvi u srpskoj politici pa i u životu uvijek dobro prođu i da političke elite u Srbiji preživljavaju bez ikakvih posledica kakve god bile i šta god da su radile. Možemo mirne duše sa velikom sigurnošću da zaključimo da je u svim ovim igrama moći koje se igraju kod nas oko naših vladara i moćnika jedino narod uvijek bio taj koji je jedini plaćao teške cehove za sve. Ispaštao je naš narod kroz istoriju zbog odsustva političke svijesti i demokratske kulture.

Ispaštao je i plaćao cehove svojih zabluda, pogrešnih izbora. Ispaštao je i teško plaćao cehove i zbog nerazumnih klicanja raznim još nerazumnijim vođama, voždovima i političkim „mesijama“. Ispaštao je i plaćao je narod cehove svog permanentnog „logičnog“ glasanja za vlast i glasanja „u trendu“, plaćao ogromne cehove svega toga jer, što reče Zoran Đinđić „ne može to besplatno“. Ali ničemu ovaj narod nije platio toliko strašan i težak ceh i danak kao svom ćutanju. Dok slušam šta se po svemu sudeći godinama dešavalo u Jagodini (i ko zna još gdje) i šta je narod tamo sve oćutao, ledi mi se krv u žilama. Postaje očigledno da je ona izreka „ćutanje je zlato“ jedna od onih „mudrosti“ koja je u samom korenu moralnog, duhovnog i materijalnog sunovrata našeg naroda, (naravno uz ono grozomorno „dobar i lud su braća“). Treba kao narod jednom da shvatimo i upamtimo da ćutanje nije zlato, već je „mudro ćutanje“ opaki otrov koji nas truje, ubija i osiromašuje vjekovima i koji nas je doveo tu gdje smo.

I By the way da ne ostanem dužan za kraj priče o paranoičnom rimskom tiraninu Kaliguli s početka teksta: Za divno čudo poslije tog događaja sa žrtvovanjem kada je neki rimski plemić pokušao da se dodvori caru, ponudio sebe kao žrtvu, pa ga je garda pogubila, Kaligula se zaista oporavio. Ali je ionako par godina poslije ubijen od strane te iste pretorijanske garde koja nije više mogla da gleda njegove ludorije kojima je uništavao rimsku imperiju i tjerao sve pa i tu gardu i vojsku u propast. Doveli su na vlast Klaudija. On je bio hrom, mucao je i bio je apsolutno bez ikakve harizme, ali je takođe bio veoma obrazovan i dobronamjeran pa ga je istorija zapamtila kao jako dobrog vladara koji je za rimsko carstvo mnogo uradio. Ima stara dobra Bi-Bi-Si serija o tome. Pogledajte.

(Autor je akademski slikar)
direktno.rs

---