-Piše: Vuk Vuković

Raspisati konkurs na kojem bi se uredno dostavila konačna rješenja Grada, kadrog da sobom apsorbuje multikulturalnost na način kako je to uspjelo Las Vegasu, koji osim beskrajne zabave u iskušavanja sreće nudi arhitektonske atrakcije Pariza i Venecije, ali nešto i iz srca američke pustinje kao što je pumpa i striptiz-bar, muzika Elvisa i život po hotelima. Ili, predcvilizacijsko rješenje postapokaliptičnih scenarija: grad sveden na banku, apoteku i krematorijum!

U budućnosti, voda i vazduh, vatra i zemlja, biće elementi koji će se muzejski izlagati, za društvo totalne ekranizacije obrazovano na Guglu, mentalno strukturisano na principu nepogrešive uniformisanosti, povezano sa sveprisutnom centralom preko kĂ´da, poput proizvoda koji se prodaje jer je pametan više nego je stvarno potreban. Skidajući sa sebe mistični, izvanpojavni veo, raskidajući sa tim oreolom, taj predmet sam sebe prezentuje, izvan reklame i menadžerstva, zavodi diskretnom definicijom.

Za razliku od Evrope, u Americi je moguće živjeti cijelu vječnost u jednom gradu, nikad ne osjetivši potrebu za drugim; sve je već tu: tržnica, erotski šop, bioskop, na jednom mjestu kao dio stadiona postavljenog u centru. Nedjeljom, otvara se objekat koji u sebi sabira sve religije!

Oko grada nulte kulture spleten je vrtoglavi autoput koji vodi kroz pustinju odakle se još jedino pruža pogled na nebo. Upravo tu se razrješava Istorija, Drugi pa i ideja nečeg metafizičkog, poput Boga ili slobode.

„Kontrola je obezbijedila mnoge slobode u Americi.“ (Meet the Fockers, 2004) Grad u kojem nikad ne pada noć, sve je transparentno, budući da je diplomatsko i demakratično; porodice šetaju parkovima bogatim svjetlošću, dok se zaljubljeni gledaju kružeći oko fontane koja na svim jezicima besjedi o ljubavi. Zaista, nema nikakve potrebe za postapokaliptične, orbitalne evakuacije prema nekoj drugoj planeti ili podzemnom ostrvu, jedan bazar sasvim je dovoljan; klimatizovan i vizuelno neokončiv, društvu koje dolazi iz ekrana, jeste verzija srećnog sna. I raj je bio prosti pejzaž, iako ga mašta sebi predstavlja kao vrt od blještećeg kristala u sjenci suncobrana, u kojem životinje planduju a djevice se sunčaju na monumentalnoj jagodi!

7th Heaven (tv series): bajka bijelih, elitnih i nedodirljivih predgrađa, gdje je prosjak nepoznata pojava a porodična, patrijarhalna idila iskazana još uređenim, smirujućim dvorištima. (Široka ulica među drvoredima, školski autobus, bašte pune cvijeća i razdraganost kućnih ljubimaca, dakle, bez linčovske, jezive pozadine.)

Grad sjutrašnjice nije ništa drugo do kapitalistički otpad, distopijska deponija, mračni izlog, spoljašnost koja je po svemu prijeteća, zona izvan zakona. Tako da, selo i predgrađa pripadaju verziji blagostanja ultrabogatih, onih koji iz klasičnih, obrazovnih internata stupaju na glavnu scenu, uvijek sa onu stranu slike odakle nastupaju kao neporecivi označitelji, gospodari koji ispunjavaju svaku fantaziju, od ratne do modne, izmaknuta moć koja konstruiše događaj što se odvija u izmještanju.

---