- Autor: Maja Uzelac

Nema nikog ko je toliko brinuo o planetici kao ti. Svaki dan: kako je, šta radi i kako da joj pomognemo. I napustio si je, tu planetu, jedno 7 min. prije nego što je sve zvanično otišlo u k.... Mislim da bi ti srce puklo da možeš sve ovo da vidiš. Neke dobre osobine života:

Ne može dvaput da se umre. Čemu služi godišnjica smrti? Posjeta groblju? Često popovi uz sve to? Da nas podsjeti. Da me podsjeti? Kao da bih inače zaboravila. Znači, nije to. Služi da me pregazi. Da mogu da plačem naglas u ograđenom prostoru, bez zbunjenih pogleda i bez osude. Jer to je ono što rade ljudi koji ne mogu da podnesu bol. Osude te.

Ima, znaš, tih ljudi. Možda si ti jedan od njih, pa bzvz i objašnjavam. Vide da plačeš, pa te gledaju užasnuto. (Vide da se smiješ glasno, pa te gledaju isto tako, doduše.)

Ljudi koji se prave da umiju da se smiju. Ljudi koji se prave da umiju da plaču.

Ljudi koji jedva podnesu jači lahor. E, a kad plačeš na godišnjicu, ne mogu ti ništa.

Civilizacija im je objasnila da se „tako valja“. Civilizacija ti je dala fore tih sat-dva.

Pa ti iskoristi svoj slot. Isplači šta imaš. Jer, ako ti se desi za večerom u restoranu, ili na ulici pored mora… s tobom nešto nije u redu. Mora da nije. Civilizovani ljudi umiju da progutaju šta treba.

Korisnici života savladali su izraze lica za sve prilike. Oni nikad nisu slabi. Ne kocka im se s reputacijom. Čemu služe rođendani? Da kažeš svijetu – Tu sam još uvijek. Čemu služe Nove godine? Da sebi kažeš – Ima još šanse.

Čemu služe godišnjice braka? Da kažeš – Nismo se još razveli, čestitajte.

Zato što je sve to redom. Teško. Izgurati. Iznijeti. Podnijeti.

I zato što se ne podrazumijeva. Sad, neko tome umije da se raduje. Može da jede tortu i da uživa u tome što je puter a ne margarin, što je čokolada belgijska i malina svježa. Neko kaže vrijeme prolazi i sve je gore, ali ja sam sve bolji i ovi ljudi oko mene su dokaz za to. I raduje se. (Rituali kreiraju slike koje se pamte

jer odstupaju od dnevne rutine. Rituali učvršćuju veze između nas, jer smo ih zajedno izveli)

Rituale ne treba shvatiti kao potvrdu da je sve u redu: Rođendan nikad kao znak da si dovoljno dobar. Novu godinu nikad kao naznaku da svijet ima smisla. Godišnjicu nikad kao dokaz da je brak uspješan. Godišnjicu smrti nikad kao potvrdu da je život prije te smrti bio bajka. Sve to uvijek treba shvatiti kao priliku za pretres. Raciju. Uviđaj. Možda poništenje. Gdje su panduri ekipa iz kraja. I zajedno ste svjesni toga da je svaki povod jbg

– dovoljno dobar za tortu. Ili za farbanje jaja. U dugine boje. I neko tako rituale radosno rabi kao recke rezona s raskršća. A neko je svjestan samo dana koji cure, samo mesa koje se raspada i bora koje se usijecaju i umije samo da kaže samom sebi: Prolaziš. I onda gleda oko sebe I uvijek spazi nekog koga može za to da kazni. Zato što je taj tu na primjer. I svjedok je njegovih bolnih s.anja. Zato što ne može da zaustavi vrijeme. Za njega. Ili zato što neće da priča bajke... O vječnom životu. Ali, probajmo s pričom o šansi. Da se ono što imamo od vremena što kvalitetnije otme... Ili da se o tome Pričaju legende, kad prođemo. Šta ono bješe u početku?

Bješe riječ.

Iz riječi se samo i

Vaskrsava.

U šta god vjerovao.

PROSTO. Dugo sam pisala o kompleksnim stvarima raznih vrsta, za manje-više svaku novinu u zemlji – o suptilnosti i sofistikaciji kulture i medija, društva, mode, interneta, bože me sačuvaj – čak i politike; shvatam, međutim, da grupno nismo savladali osnove funkcionisanja, samu bazu j...nog postojanja, koja treba da omogući dalje bavljenje bilo čim ozbiljnijim. I evo, najzad, imam iskustva, nemam frku, nije mi stalo do reputacije, a nemam ni nešto mnogo vremena. Prvi put u životu, pisaću kratko o najprostijim stvarima najprostijim rječnikom. Svima nam najviše znači, a više nemam živaca da preskačem.

Uozbiljimo se. Budimo najbolji mi. Neko s rokom trajanja ne može to sebi da dozvoli.

nova.rs

---