- Autor: Janis Varufakis

Evropa je pronašla svoj moralni Rubikon, granicu poslije koje se komodifikacija više neće tolerisati. Crta u pijesku koju Evropljani ni po koju cijenu neće preći upravo je povučena.

Oprostili smo bankarima kada su zamalo srušili kapitalizam i pokrili njihove gubitke na račun naših najugroženijih sugrađana. Gledali smo kroz prste na izbjegavanje plaćanja poreza i rasprodaju javnih dobara. Prihvatili smo propadanje državnih sistema zdravstva i školstva kao najprirodniju stvar na svijetu. Pristali smo na očaj nezaposlenih, narodne kuhinje, izbacivanje porodica iz svojih kuća i nezapamćeni nivo nejednakosti. Stajali smo bez riječi po strani dok su uzurpirali naše demokratske institucije, dok su nas tehnološki giganti lišavali prava na privatnost. Sve smo to stoički podnijeli.

Ali plan da se uništi fudbal kakav danas poznajemo? To neće proći.

Prošle sedmice Evropljani su pokazali crveni karton mogulima – i njihovim finansijerima – kada su ovi pokušali da ukradu našu lijepu igru. Moćna koalicija konzervativaca, ljevičara i nacionalista koja je ujedinila sjever i jug Evrope ustala je protiv tajnog plana vlasnika najbogatijih fudbalskih klubova Evrope da naprave takozvanu superligu. Za vlasnike klubova – uključujući jednog ruskog oligarha, pripadnika arapske kraljevske porodice, magnata kineske maloprodaje i tri američka sportska bogataša – takav potez je finansijski više nego opravdan. Za fudbalsku publiku u Evropi to je kap koja je prelila čašu.

Prošle sezone za Ligu šampiona kvalifikovala su se 32 kluba koji su podijelili 2 milijarde eura prihoda od televizijskih prava. Ali najviše televizijske publike privukla je polovina tih klubova, timovi kao što su Real Madrid i Liverpul. Njihovi vlasnici su shvatili da bi znatno uvećali svoj dio kolača ako bi organizovali više derbija između Real Madrida i Liverpula, a manje mečeva sa klubovima nižeg ranga iz Grčke, Švajcarske i Slovačke.

Tako je nastala ideja za formiranje superlige. Umjesto da 2 milijarde dijele 32 kluba, 15 klubova na vrhu će podijeliti 4 milijarde između sebe. Takođe, formiranjem zatvorene lige u kojoj svake godine igraju isti klubovi, bez obzira na to kako su prošli u nacionalnim takmičenjima, superliga bi otklonila finansijski rizik sa kojim se svi klubovi suočavaju u slučaju da se ne kvalifikuju za sledeću Ligu šampiona.

Iz perspektive finansijera, izbacivanje klubova nižeg ranga i formiranje zatvorenog kartela logičan su naredni korak u procesu komodifikacije koji već dugo traje. Taj potez bi učetvorostručio njihove prihode i eliminisao sve rizike. Nije neobično što su bankari iz JP Morgana spremno ponudili 300 miliona eura svakom klubu koji pristane da napusti Ligu šampiona.

Dok se Bregzit otezao godinama, ovaj pokušaj otcjepljenja propao je za nepuna dva dana. Koliko god da je snažna finansijska logika iza ideje o formiranju superlige, njeni zagovornici su smetnuli s uma jednu nevidljivu, ali nesavladivu silu: uvjerenje navijača, igrača, trenera, lokalnih zajednica i čitavih društava da Liverpul, Juventus, Barselona i ostali klubovi pripadaju njima, a ne tajkunima.

Za ovu pogrešnu procjenu ne možemo kriviti vlasnike. Niko se nije bunio kada su dionice klubova kotirali na berzama između dionica Mekdonaldsa i Barkliza. Godinama su navijači mirno posmatrali kako oligarsi ulažu milione eura u nekoliko vodećih klubova i praktično eliminišu konkurenciju dovodeći u svoje timove najbolje svjetske igrače.

Evropska publika je bila spremna da se pomiri sa činjenicom da je vjerovatnoća da klub nižeg ranga odnese pobjedu na bilo kom takmičenju praktično ravna nuli. Ali formiranjem superlige ta nevelika mogućnost bi i zvanično bila ukinuta. Ne bismo više mogli ni da sanjamo o izgledima da neki Stouk siti ili atinski Panionis jednog dana pobijedi u Ligi šampiona. Konačno ukidanje nade bilo je dovoljno da pokvari planove fudbalskih oligarha.

U Sjedinjenim Državama, s druge strane, i najciničniji sportski moguli su odavno shvatili da je kapitalizam slobodnog tržišta loš za konkurenciju. Američka Nacionalna fudbalska liga je primjer agresivne kompetitivnosti, ne samo zato što besprekorno pripremljeni igrači žrtvuju zdravlje na oltaru bogatstva, slave i nade da će se dokopati velikog finala Super Bowla. Takmičenje u NFL je kompetitivno zahvaljujući strogom ograničavanju zarada, dok je najslabijim klubovima garantovano pravo prvenstva u izboru najboljih novih igrača. Američki kapitalizam je žrtvovao načela slobodnog tržišta da bi sačuvao kompetitivnost, eliminisao predvidljivost i uvećao uzbuđenje za publiku. Centralno planiranje tu živi u grijehu sa nesputanom konkurencijom – pod budnim okom američkog šou-biznisa.

Ako nam je cilj uzbudljiva i finansijski održiva fudbalska liga, Evropa bi mogla da se ugleda na Ameriku. Ako Evropljani zaista vjeruju da klubovi treba da pripadaju navijačima, igračima i lokalnim zajednicama koje ih podržavaju, onda treba da zahtijevaju da se njihove dionice povuku sa berzi i da se primijeni i ozakoni načelo – jedan član, jedna dionica, jedan glas.

Pitanje treba li oligarhiju staviti pod kontrolu zakona ili je sasvim ukinuti nadilazi domen sporta. Hoće li planovi američkog predsjednika Bajdena u oblasti potrošnje i novi propisi koje predlaže biti dovoljni da ograniče nesputanu moć malobrojnih koja uništava izglede za većinu? Ili je za istinsku reformu neophodno da preispitamo samu strukturu vlasništva?

Pošto su Evropljani najzad pronašli svoj moralni Rubikon, možda je vrijeme za pobunu širih razmjera koja će potvrditi riječi Billa Shankleya, legendarnog menadžera Liverpula i zagriženog socijaliste: „Neki ljudi kažu da je fudbal jednako važan kao život ili smrt. Vjerujte mi da je mnogo, mnogo važniji od toga.“

Peščanik.net

---