Piše: Milutin MIĆOVIĆ
Ne pišem dok ne vidim da se ukrste dva zlatna zraka nad riječju, koja mi postaje važna, upravo tim prizorom. Dosad sam mogao da je ne vidim, da mi je kao i svaka druga obična riječ, ali ako vidim taj znak, ja se odmah poklonim toj riječi, kao da je neko božanstvo.
U momentu, ta blagoslovena riječ, može da proizvede takvu nadmoć nadamnom, da jedva ostajem na nogama. Zato odmah sjedam za radni sto, da se njena ubitačna energija ne bi kud rasula. Koliko mi se pokaže ubitačna, toliko može biti i plodotvorna, znam. Osjećam, tada - nema ništa što ona ne bi mogla uraditi.
U tom momentu mojeg skrušenja i pažnje, ta riječ okuplja oko sebe riječi koje su, i u teorijskoj mogućnosti, u stanju da imaju neki odnos sa njom. A teško da uopšte ima riječi u našem bogatom rječniku, koja na neki način ne bi mogla stupiti s njom u neki odnos.
Nekoga potresaju veliki istorijski događaji, mene potresaju riječi nad kojima se ukaže takav Znak. Kao da sav realni svijet postaje jedna neuvjerljiva priča, a ta riječ, postaje temelj čovjekov, koji nema drugoga temelja, osim riječi.
Nekad su slova svijetljela, prije nego su sašla na kamen, koru ili papir, kaže zaboravljena bajka, koju je nemoguće zaboraviti. Kao i duše, i slova su pala s neba na zemlju, kaže ta bajka. Samo što su se duše obukle u tijela, a slova su ostala bestjelesna. Pokušaj čovjekov da i slovima da tijelo zapisivanjem, pisanjem, upisivanjem, urezivanjem, jeste neki pokušaj da se otkrije ta prva moć riječi. Međutim, takva materijalizacija slova, skoro da podrazumijeva gubitak one prve svjetlosti. Zato su ljudi sasvim i posumnjali u svijetleću prirodu slova, pa čak i u njihovo smisleno značenje. Dotle to ide, crni kukavče, doviknu mi neki zaboravljeni glas iz moje prašume. Kad slova sasvim izgube tu prvu svjetlost, ljudi žive kao u šumi, među sablasnim sjenkama. Svijet i život postaju sasvim nečitljivi, čovjek čovjeku mrak, opasnost i moguća propast. Paradoks civilizacije je u tome što ona čovjeka opet vraća svom primitivnom stanju, uprkos svim programima ubrzanog civilizovanja. Upravo zato što slova, a potom i riječi gube sopstveno porijeklo. I time se čovjek vraća svojoj jami, crnoj rupi, koja već ozbiljno prijeti da samelje civilizaciju i pretvori je u ništa, zajedno, naravno, s obezglavljenim, pored očiju, obnevidjelim čovjekom.
Ovom negativnom ishodu brže podliježu ljudi i narodi na kojima se primjenjuju ubrzani programi civilizovanja, kao što je slučaj kod nas, u Crnoj nam Gori. Svako, u kome je još ostalo zrnce straha Božijega, osjeća da Crna Gora već lako može da propadne u neki ponor. Ne da propadnu njena brda, nego ono što je ona bila, ona onakva kakva je bila, ona koju mi nosimo u svom umu i duhu. Nije nimalo slučajno što se u Crnoj nam Gori najprije udarilo na slova, na azbuku, na pismo, na vjeru da nam slovo donosi gornju svjetlost. Razgovor o temeljnim pitanjima, proglašen je za otvorenu diverziju, i neprijateljstvo prema Crnoj Gori.
Ali, ja ne znam, dragi čitaoče, da li dijelim s Vama slutnje koje su proizvod nečega što, čini mi se, ubrzano narasta u ljudima. A to je stalna opasnost da mu se rastvara rečenica, tj. svaka pojmovna struktura, kako bi rekli učeni ljudi. Sve mu se to rastvara kao neki nasilni oklop u koji se uvukao, da tobože živi, a iznutra, iz njegove prave duše kao da nadolazi krik, ili krici, koji će u jednom momentu rastvoriti i rasturiti taj oklop koji je navukao na sebe. Ne bih o ovom pisao, dragi čitaoče, da nijesam pod snažnim utiskom jednog sna, ili nekog viđenja, od kojeg još uzdrhtim.
Umjesto da sam vidio onaj zlatni presjek koji silazi na riječi koje potom krenu da me vode kroz tekst i cijelu knjigu, ja sam vidio neku neprijatnu svjetlost koja pada samo na samoglasnike, a briše suglasnike. Vidio sam u jednom momentu hiljadu riječi, sve meni dragih, koje u mene prosto izbečiše samoglasnicima, a suglasnici potonuše u mrak. Raspao mi se sav svijet u momentu, jer sam tada čuo onog čovjeka, njih mnoštvo, iz sumraka crnogorskog, koji samo izvikuju samoglasnike: A, U, E, O, I. A onda Aaaaaaaaaa, Uuuuuuuuuuuu, Ooooooooooo, Eeeeeeeeeeee, Iiiiiiiiiiii...
A onda sam čuo glas mog poznanika, koji ima napade katastrofičnih predstava, koje sam mu suzbijao, ali sad je našao momenat kada mu ni riječ nijesam mogao kazati.
Samo izvikuje: “Ne samo a, u, e, o, i - sve se svodi na samoglasnik koji to i nije: rrrrrrrrrrrrrrrrrr, - kao da se ruši Durmitor, kao da se ruši Crna nam Goraaa”.
(Autor je književnik)