Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Profesor, istoričar i publicista Salih Selimović iz Sjenice do sada je objavio deset knjiga i preko 80 naučnih radova u stručnim časopisima i zbornicima, a često se oglašava i u štampi. Glavna oblast njegovog bogatog naučnog rada, još od završetaka studija, je istraživanje islamizacije južnoslovenskih prostora, s fokusom na demografske i migracione procese u Raškoj oblasti. Na najbolji način to je potvrdio i svojom dvotomnom knjigom „Prilozi prošlosti Stare Raške”, čiji se prvi tom pojavio 2013, a drugi 2014. godine u izdanju „Grafičara” iz Užica, a koju je stručna javnost nazvala „istoriografskim draguljom”. Iz te knjige, s njegovim odobrenjem, u narednih nekoliko brojeva prenijećemo najinteresantnije detalje o procesu islamizacije i nekim njenim obilježjima, što je dugo vremena bila tabu tema.
Selimović je rođen 1944. godine u Tešnju, u Bosni i Hercegovini, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, dok je studije istorije i geografije završio u Sarajevu. Predavao je istoriju, bio direktor škole i sekretar SIZ-a za osnovno obrazovanje opštine Sjenica. Za svoj naučni rad dobio je 2013. godine Vukovu, a iste godine i Kočićevu nagradu.
Pod Starom Raškom (Regnum Rasiae u zapadnim, a Srbija u vizantijskim izvorima) uvijek se podrazumijevao prostor između rijeka Ibra na istoku i Drine na zapadu, Pive i Tare na jugu i gornjeg toka Zapadne Morave na sjeveru. Na karti evropske Turske poznatog njemačkog i evropskog kartografa Hajnriha Kiperta, a koja je objavljena u Berlinu 1853. godine, prostor od Ribarića kraj rijeke Ibra na istoku pa do planine Ljubišnje na zapadu označen je kao Rascien (Raška). I vizantijski car pisac Konstantin VII u svom poznatom djelu De Administrando Imperio pominje Rašku kao jednu od zemalja koja je naseljena Srbima. U istorijskoj nauci je nesporno da je na tom prostoru bio embrion srpske srednjovjekovne države koja je elemente državnosti imala već u 9. vijeku. Za Srbe je često bio u upotrebi sinonim Rasiani, Rascijani, Raci, Rašani.
Turci Osmanlije su postepeno osvajali i definitivno konsolidovali svoju vlast u „Raškoj zemlji” 1455. godine. Svojim čestim administrativno-teritorijalnim promjenama ovaj prostor je uključivan u više sandžaka: Bosanski, Skadarski, Hercegovački, Pećki, Prizrenski. Krajem 18. vijeka osnovan je Novopazarski sandžak čije je sjedište bilo najduže u Sjenici. Ukinut je 1817. godine i ponovo osnovan Vilajetskim zakonom 1865. godine u fazi opštih reformi u Osmanskom carstvu. Ovaj sandžak je izdvojen iz Bosanskog vilajeta ili pašaluka 2. februara 1877. godine i pripojen novoosnovanom Kosovskom vilajetu sa sjedištem u Skoplju u čijem će sastavu ostati do oslobođenja 1912. godine.
Taj Novopazarski sandžak formiran 1865. godine obuhvatao je kaze: Sjenica, Novi Pazar, Mitrovica, Pljevlja, Bijelo Polje sa Bihorom, Prijepolje, Berane, Trgovište (Rožaje), Kolašin, Nova Varoš i Gusinje. Gusinjska kaza je odmah poslije dvije godine bila izdvojena iz Novopazarskog sandžaka i pripojena Prizrenskom sandžaku. U tom obimu Novopazarski sandžak je postojao 14 godina i nije predstavljao nikakav corpus separatum. Već 1880. godine je osnovan Pljevaljski sandžak koji je obuhvatao kaze Pljevlja, Prijepolje i mudirluk Priboj. Početkom 20. vijeka iz Novopazarskog sandžaka izdvojene su kaze Novi Pazar i Mitrovica i pripojene Prištinskom sandžaku, a kaze Berane i Rožaje Pećkom sandžaku. Iako se grad po kome se ovaj sandžak nazivao nije više nalazio u njemu i dalje je upotrebljavano isto ime. Od ostatka Novopazarskog sandžaka formiran je i zvanično Sjenički sandžak 1902. godine sa kazama: Sjenica, Bijelo Polje, Nova Varoš i Vraneš (Donji Kolašin).
U diplomatskom rečniku i političkim manipulacijama Austrougarske i Turske dugo se središnji prostor Stare Raške ili Raška oblast nazivao Novopazarski sandžak iako njega odavno više nije bilo. Austrougarski civilni komesar u Pljevljima Teodor Ipen svoju knjigu Novi Pazar i Kosovo, koja je objavljena u Beču 1892. godine, u zagradi naslova imenuje kao „Stara Raška”. U jednom austrougarskom vojnoobavještajnom elaboratu o Kosovskom vilajetu koji je objavljen u Beču 1899. godine kaže se: „da je zemljouzina između Srbije i Crne Gore poznata kao Raška”. Kasnije je ostao u upotrebi samo „Sandžak” iako su i u Turskoj ukinuti sandžaci 1921. godine. Taj turski naziv za vojno leno i administrativno-upravnu jedinicu u rangu okruga ne postoji više nigdje, ali se nominalno još jedino upotrebljava za ovaj prostor kako bi se zloupotrebljavao i koristio za raznorazne političko-diplomatske manipulacije.
(Nastaviće se)