Piše: dr Vukić Ilinčić
Objema stranama bilo je jasno da prethodnog dana ništa nije bilo riješeno i da će rješenje potražiti 7. januara, na pravoslavni Božić. Badnji dan i Božić u duhovnoj svijesti naroda u Crnoj Gori, čija je genetska predispozicija da „vjeruju u svoju besmrtnu istorijsku misiju” su bili neka vrsta orijentira „po kojima se svaki pojedinac identifikuje sa Istorijom, individualno doživljenom, na normama njegoševske epske i duhovne tradicije; normama koje pojedinac po vlastitoj svijesti određuje za sebe”.
Po taktičkoj teoriji, logično rješenje bilo je da daleko slabije crnogorske snage pređu u odbranu. Međutim, Crnogorci nijesu imali odbrambena sredstva (žičane prepreke, rovove i drugo). Ipak, možda je presudno bilo to što oni nijesu psihološki bili motivisani za statičnu, pasivnu odbranu, koju su smatrali neviteškom borbom u kojoj ne postoji mogućnost za lično isticanje, koje je „imanentan nagon za gratifikacijom kod Crnogoraca”.
Analizirajući sve faktore, divizijar Vukotić odlučio se za napad. Odluka o tome izdata je i potpisana u Podbišću, 6. januara 1916. godine, u 22 časa i 10 minuta.
Suština ove znamenite zapovijesti se sastoji u sledećoj zamisli: „Neprijateljski položaji na istočnim padinama Razvršja imaju se napadnuti s fronta, snažno i energično, a ovom čeonom udaru imao bi da upliviše istovremeni napad I i II regrutskog bataljona sa Pržišta, preko Rudnice, uz Papratne strane na južni obod Bojne Njive”.
Za održavanje veze sa Izviđačkim odredom kapetana Krsta Popovića, nešto ranije je u rejonu sela Rakite izaslat Uskočki bataljon, čime je izuzet iz nadležnosti Jovana Žižića i stavljen pod neposrednu komandu Prve divizije. Njegov zadatak bio je da prvi napadne neprijateljske jedinice u lijevi bok, i to jedan sat prije glavnog napada na Razvršju.
Bjelopoljska brigada imala je zadatak da budno kontroliše istočne prilaze rijeci Tari, kako bi se spriječio eventualni iznenadni napad neprijatelja na lijevo krilo divizije. U divizijskoj rezervi nalazio se Drobnjački bataljon, pod komandom brigadira Jovana Žižića.
Uskočkom bataljonu pripao je delikatan zadatak – da prvi napadne neprijatelja. Neprijatelj se nadao takvom napadu sa boka, pa je isturio jake pobočnice, kako bi glavnina snaga na Bojnoj njivi i razvršju bila što bezbjednija.
Uskočki bataljon otpočeo je napad 7. januara u šest sati napadajući, prema naredbi, desnom obalom Lepešnice prema Bojnoj njivi i Uloševini. Oko 7 časova sukobio se sa 6. mađarskim pukom, koji je takođe bio krenuo u napad. „Otpočeli su neprekidni juriši i kontrajuriši prsa u prsa, jer su gusta šuma, veliki snijeg i magla nametnuli takvu borbu”.
Neprijatelju su pridolazile snage iz pozadine, dok je Uskočki bataljon bio izolovan od svojih snaga, bez artiljerije i potpuno bez informacija šta se dešava na glavnom težištu bitke na Bojnoj njivi i Razvršju.
„Čitavog dana bez predaha, trajalo je ovo surovo klanje” po Gilnogama i Čelinskoj kosi, između jedinica 6. mađarskog puka i Uskočkog baraljona, „dok pri kraju dana nije, napokon, lijevom krilu ovih uskočkih Spartanaca uspjelo da uhvate priključak sa Kolašinskim bataljonom na istočnim padinama Razvršja”.
Svoj ratni doprinos Uskočki bataljon je platio velikim žrtvama. Izgubio je četvrtinu boraca: „49 poginulih i 46 ranjenih oficira, barjaktara i vojnika”.
Na pravcu glavnog udara prema Bojnoj njivi, Uloševini i Lepencu, 7. januara u 7 časova otpočela je napad Kolašinska brigada sa svojih pet bataljona. Gornjomorački i Kolašinski bataljon su sa Razvršja i zapadnih padina Žutih prla krenuli u silovit juriš na neprijateljske linije ispred sebe. Stotinak metara od polaznih položaja, u gustoj šumi, sudarili su se sa neprijateljskim vojnicima iz 6. mađarskog puka.
(Nastaviće se)