Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Zato ovaj veliki reditelj nijednog trenutka, ma kako pazio na redosled sekvenci i izlaganja u njima, ne zadržava se na samoj priči neprekidno šireći iz kadra u kadar njeno djelovanje – pa su mu mnogo važnija uznemirenja i sve ono što nalazi u svojim junacima. Film zato ima svoju slojevitost, tajanstvenost, emocionalnu privlačnost, misaonost, izvanrednu plastičnost, posebno između realnog i iracionalnog, surovog i lirskog, a u mnogim djelovima likovni elementi kompozicije su dominantni tako da u pojedinim sekvencama jedinstvo izraza dovodi do pravog savršenstva.
Otuda je prirodno što u ovakvom filmskom djelu nalazimo autentičnu vizuelnu poeziju. Kendži Mizoguči, tridesetih godina staje na čelo pokreta novog realizma, snima nekoliko filmova sa patriotskim temama, a na početku rata okreće se samurajskim i istorijskim sadržajima. Snimio je preko stotinu igranih fimova.
Jedan je od najznačajnijih japanskih reditelja igranog filma.
„Legenda o Ugecu” uznemiruje, zbunjuje i zadivljuje, ali prije svega to je prelijep film i tjera nas da pognemo glave jer gledati ga znači biti u prisustvu prave veličine. Zasnivajući svoj film na bogastvima legende njene autonomije i pitoresknosti, nezavisnosti za realne okvire. Mizoguči je upotrijebio samo njene mitološke oznake koje je lako izvući i parafrazirati iz samog sižea. Legenda je poslužila pretekst, ali ne za varijacije o smislu života, o ljudskoj sudbini, ili već nečemu sličnom, već kao plodno polje, prve i najčistije inspiracije.
Pritom, Mizoguči nikako ne pristaje da bude dosledan u jednoj ideji, potpun u jednom utisku koji pruža; to je i jeste razlog zbog koga ovaj film hiljadu puta sugeriše novi smisao. Mogao bi biti: slike dva čovjeka različitih amibicija – jedan koji slasti života pokušava da pronađe u ratničkom pozivu, dok je drugi umjetnik čiji duh pokušava da otkrije sklad drugih svjetova manje realnih. Sukob realnosti i fantastike, ratnika i umjetnika, stvaranja i razaranja. Zatim, tema strasne ljubavi: princeza Vakaso i Gendžuro; koliko se stravične uzbudljivosti krije u reinkarnaciji princezinoj, u njenom vraćanju iz zagrobnog svijeta u želji da osjeti zadovoljstva zemaljskog života. Ili: rat odvlači Gendžura od kuće i otad teku njegova ulisovska lutanja (žena ga čeka sa sinom kod kuće, kao nekad Penelopa Odiseja; princeza Vakaso sadrži u sebi sve Kirke i sve Polifeme) – to je nova tema Mizogučijeva.
Ovo besprimjerno bogatstvo, koje će svakim novim gledanjem biti samo uveličano, tajna je snage a vrijednosti ovog filma. „Legenda o Ugecu” je bio film koji je skrenuo pažnju međunarodne javnosti, iako možda, po nekim kritičarima i nije najbolji Mizogučijev film (jer bi to lako mogao biti i Zangiku monogatari iz 1939), ovo je ipak film po kome je Mizoguči najpoznatiji u Evropi i Americi i bez sumnje remek-djelo svjetske kinematografije. Film je bio u nominaciji za Oskar: Kusune Kainošo za kostim.
Učestvovao je i na filmskom festivalu u Veneciji: Kendži Mizoguči osvojio je „Srebrnog lava”, a bio je u nominacija za Zlatnog.
(KRAJ)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.