Biblijski motiv o bludnom sinu dobija istovremeno metafizičko značenje, ali i životnu snagu koja ga čini podsticajem za razmišljanja o Ijudskoj sreći i u našoj realnosti. Fizičke radnje i sam opis događaja potiskuju se pred onim suptilnijim unutrašnjim objašnjenjima, tako da se u filmu sve više gubi određenost trenutka i vremena pa nam se neprekidno smjenjuju utisci — da li je to nekad davno bilo, ili se događa upravo ovog časa, a možda su to događaji koji se nikad neće ni ostvariti. Mizoguči ima nevjerovatan smisao za posmatranje u vremenu i prostoru pa svaka njegova slika posjeduje unutrašnju dimenziju. Čak i spoljna ljepota i statični predmeti dobijaju svoju funkciju u posmatranju i filmskom iskazivanju. On bi želio da shvati istovremeno sasvim određenog čovjeka kakav je njegov junak Gendžuro, ali isto tako i da ga oslobodi banalnih uslovnosti i sagleda u opštim relacijama. Zbog toga se izvjesni kadrovi čine statičnim i stiče se utisak da je vrijeme stalo ili da su zbivanja izvan kontrole, same realnosti. Ali, to istovremeno ne znači da Mizoguči, uz svu impresivnost, nedorečenost i zagonetnost svojih zapažanja, teži i savršenoj priči i idealizovanoj formi. On ne krije njene mane, dozvoljava izvjesnu heterogenost u samom materijalu — najvažnije mu je da se iz scene u scenu ili iz sekvence u sekvencu približava tom uzvišenom smislu o ljudskoj prirodi.
Ma koliko da je film atraktivan, prepun čulnosti i izuzetnih vizuelnih kompozicija, u njemu s vremena na vrijeme izbija čudesna surovost. Ona se ogleda u iskušenjima Gendžura, ali i u onome što preživljava sam Tobi — skromni vojnik užasavajuće sujete koja ga zasljepljuje i gura ka slavi i bljesku po svaku cijenu. Njegove predstave o sreći svode se gotovo na instinkte pa u tom preobraženju postaje varalica spreman na sve samo da bi dobio odgovarajuće unapređenje. Zar se pri tome ne koristi glavom mrtvog ratnika koju je neko drugi pogubio, ritual koji poznaju i naši prostori? Iz obmane ide u obmanu dok potpuno ne postane žrtva iluzije. To je život za jedan trenutak u kome apsurd ne dozvoljava nikakvo preispitivanje osjećanja. Zar obojica ne uživaju u tom saznanju da im se život pretvorio u raj a kada im je već tako lijepo, zašto bi se prisjećali onog što su nekada bili? Ako se oni na trenutke zaboravljaju i ne razumiju svoj sopstveni život i ne razmišljaju o tome kako treba da ga usklade sa svijetom i vremenom — Mizoguči ostavlja dovoljno prostora gledaocima da se sami odrede prema ovim vječnim temama. Međutim, ovo nije obična priča o duhovima. Legenda o Ugecu kroz podjelu stvarnog i natprirodnog istražuje Ljubav, čast, odgovornost i porodicu, a na svaku od tih tema naslonjen je svijet duhova koji Mizoguči brižno oslikava preko poznatog svijeta i nijedan od svjetova ne ostaje nepromijenjen. Budalasti muškarci i trpeljive žene u Ugecu, svi zajedno prolaze kroz teške transformacije, prouzrokovane interakcijom natprirodnog i realnog.
(Nastaviće se)
Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.