Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Sve ono što oni mogu da urade u jednom feudalnom poretku, gdje čovjekova sudbina ne zavisi od njegove volje, želja i hrabrosti, jeste da iskoriste ratni metež i da pokušaju da u anarhičnim i konfuznim prilikama izmijene svoj život. Reditelj u tim trenucima tako komponuje scene da se pretapaju unutrašnja osjećanja i ono što podrazumijevamo pod duhovnom realnošću sa faktografskim činjenicama. Zbog toga su u prvom planu i istaknute samo želje ove dvojice seljaka da promijene svoj život. Gandžura se upućuje u grad da bi tamo prodavao svoju grnčariju, a Tobi odlučuje da stupi kao najamnik u vojsku jednog feudalca. Krenuti drugim putem nego što mu je realnost odredila je na izvjestan način ovdje prikazano kao izazivanje sudbine. Događaji su tako komponovani da nam se nameće utisak kako su ovi junaci samo izrazi subjektivnih želja pa se čini da ih prihvatamo u toj njihovoj zanesenosti koja ih potpuno oslabađa sjećanja, odgovornosti, moralnih obzira i realnih veza prema životu. Oni se iznutra mijenjaju tako da od sasvim stvarnih situacija pomjeranjem odnosa i atmosferom dolazimo do uvjerenja da su to potpuno subjektivne projekcije određenih ljudskih stanja. Gendžuro je za trenutak sav pretvoren u želju za promjenom, ne razmišlja ni o čemu i slijepo se povinuje svojim instinktima. Dovoljno je da lijepa i bogata gospođa Vokasa kupi nešto od njegove grnčarije, da ga pogleda i pozove u svoju veličanstvenu kuću pa da se sav ispuni ushićenjem i erotskim snovima.
Za njega svijet više ne postoji i u njenim divnim odajama i bogatim kostimima osjeća se potpuno oslobođen svega stvarnog — ponaša se kao u snu koji se u njegovim maštanjima izjednačuje sa predstavama o božanskom raju. Reditelj dosta insistira na sagledavanju svijeta iluzija — u njemu je sve suviše lijepo, atraktivno, prefinjeno, ali i pomalo mistično, pogotovo kada se zna da su ljudi suočeni sa ratnom nesigurnošću, da im je i postojanje dovedeno u pitanje i da ne mogu više da vjeruju ni sopstvenim osjećanjima. Ta nesigurnost i surovost svijeta, ispunjenog strepnjom, vidljiva je i publika se suočava sa unutrašnjom napetošću koja razara ljepotu same priče, atmosferu, pa i određene simbole. Svako od njih želi da pobjegne od sebe, zapravo od onog što osjeća oko sebe, želi da dosegne do ljudske sreće koja u svakom trenutku protivurječi samom životu i iskazuje se kao nešto čudesno i nedostižno, čak i kad su pred nama zavodljive iluzije, kao nestvarno što ne može da opstane. Istorija i sadašnjost, daleka prošlost i budućnost se miješaju i sve su to samo različiti vidovi jednog istog stanja u kome se čovjek lišava sopstvene skučenosti. Time Mizoguči jasno izražava svoj odnos prema legendi i tradiciji. Suprotno našem iskustvu, za njega to nisu nikakva ograničenja — već mogućnost da čovjeka upoznamo ne samo kroz njegovu fizičku i čulnu egzistenciju, već i vrijeme koje omogućava filmu suptilnija istraživanja — sažimanje realizma i drevnih simbola.
Ovdje se reditelj ne suprotstavlja ustaljenom načinu mišljenja, moralu i običajima, koristi poznate simbole i u svemu tome traži smisao čovjekovog postojanja.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.