Piše: dr Vukić ILINČIĆ
Dok su jedinice glavnokomandujućeg generala Makenzena skoro osvojile cijelu Šumadiju, na Drinskom frontu 62. divizija generala Kalzera uzaludno je pokušavala da pređe Drinu. Austrougarske jedinice veću aktivnost preduzimaju od 22. oktobra 1915. godine, od kada počinju pravi odbrambeni bojevi Sandžačke vojske. Poslije objave rata od strane Bugarske, 14. oktobra 1915. godine, Vrhovna komanda Srbije našla se pred nerješivim teškoćama.
Na molbu srpske Vrhovne komande u pomoć srbijanskim trupama u Makedoniji priključene su dvije brigade: Gornjovasojevićka i Sandžačka. Ovaj novi združeni sastav nazvan je Kosovski odred pod komandom brigadira Luke Gojnića. Brojno stanje Kosovskog odreda bilo je oko 3.000 ljudi.
Austrougarska 62. divizija imala je zadatak da prodire prema Užicu. Užički odred i Donjovasojevićka brigada morali su se povlačiti prema Zlatiboru. U pomoć im je stigla Prva sandžačka divizija, koja je prešla preko Lima i zaposjela liniju: Varda–Vranovina–Paštan–Brdo–Vihra.
Tih dana bugarske trupe su zauzele Skoplje i zaposijedanjem Vranja presjekle sve komunikacije Srbije sa jugom. Srpska Vrhovna komanda počinje shvatati dimenzije „bezizlaznosti sopstvene situacije”.
Bojište kod Višegrada zbog toga dobija daleko širu vojnu važnost. Odustaje se od slanja Kosovskog odreda iz Sandžačke vojske, na koju je pala odgovornost za sudbinu srpske vojske.
Naredba Vrhovne komande je bila: „...na svaki način spriječiti nastupanje neprijatelja pravcem: Priboj–Nova Varoš–Sjenica i dalje...jer je njegova važnost mnogo pojačana novom situacijom na srpskom ratištu”.
Krajem oktobra vodile su se oštre borbe, smjenjivali su se obostrani juriši oko visova Suhe Gore, Bujaka i Vihre. Kada je neprijatelj u borbu uveo sve raspoložive rezerve, jedinice Sandžačke vojske morale su da se povlače.
Na frontu ispred Višegrada, 22.10. do 2.11.1915. godine, Sandžačka vojska je ipak uspjela da ukroti i amortizuje neprijateljske napade. Tu je Sandžačka vojska izvojevala strategijsku pobjedu jer neprijateljske snage ipak nijesu uspjele da zadaju odlučan udarac srpskoj vojsci.
Divizijar Janko Vukotić je 20. novembra 1915. godine dobio naredbu da u budućim operacijama Sandžačka vojska treba da odigra ulogu zaštitnice srpske vojske, koja mora da odstupa sa Kosova i Metohije preko Crne Gore za Albaniju.
Prema naredbi, Vukotić je trebalo da rasporedi vojsku linijom: Čakor–Turjak–Bijelo Polje–kanjon Tare–Šćepan polje, s tim da se neprijatelj u nastupanju zadržava što je moguće više, i što dalje od komunikacija: Mitrovica–Rožaje–Berane–Andrijevica, „po kojima je trebalo da usledi povlačenje iznemoglih srpskih trupa”.
Radi izvršenja ovih zadataka komandant Sandžačke vojske formirao je Javorski odred. Za komandanta odreda postavio je Petra Martinovića, načelnika štaba Sandžačke vojske. Javorski odred činile su Lovćenska i Kolašinska brigada.
Srpskoj vojsci najveća opasnost prijetila je od prodora neprijatelja pravcem Ivanjica–Javor–Sjenica. Novoformirani Javorski odred sa oko 3.000 ljudi upućen je da spriječi prodor preko Javora.
Na Javoru su se vodile borbe od 8. do 16. novembra 1915. godine. Sandžačka vojska bila je bitku radi životnog interesa srpske vojske. Tih deset dana neprijatelj je bio zaustavljen i iscrpljen, tako da mu je doveden u pitanje plan o opkoljavanju srpske vojske u Kosovskom basenu.
(Nastaviće se)