Piše: Miomir Čolaković
Postoji priča o jednoj prodavačici ribe koja je došla da prenoći u kući svog rođaka, uzgajivača cvijeća. Uz sebe je imala praznu korpu u kojoj se ranije nalazila riba, koju je toga dana prodala na pijaci. Domaćini su joj ponudili da spava u sobi gdje se nalazilo cvijeće. Međutim, zbog mirisa cvijeća nije mogla da zaspi. Nije mogla čak ni da se opušti, tako da je ubrzo počela nervozno da hoda po sobi. Cvjećareva žena je to primijetila, pa je upitala zbog čega je tako uznemirena. Prodavačica ribe je odgovorila da joj smeta miris cvijeća, da joj je on poremetio san. Zamolila je da joj donesu onu njenu korpu za ribu, smatrajući da će je to uspavati. Donijeli su joj korpu. Poprskala je korpu vodom i stavila blizu sebe, pored lica. Tako je čvrsto zaspala da se nije budila cijelu noć.
Kao što znamo, sav spoljašnji svijet samo je replika onog unutrašnjeg. Um je taj koji kreira stvarnost, djelujući po zakonu sjetve i žetve – sjeme koje je posađeno u našem duhovnom svijetu oplođava se veoma vjerno na ekranu uma i to postaje obrazac našeg razmišljanja, djelovanja, naše stvarnosti, načina življenja.
Sjeme komunizma, koje je decenijama klijalo u svima nama, na ekranu uma je kao žetvu davalo mentalne slike posijane u kabinetima “es-ka” komiteta i pretvaralo ih u misli koje smo mislili kao da su naše i po kojima smo živjeli i djelovali. Umjesto slobode, koja uvijek zahtijeva jak mentalni napor i svjesno posmatranje sebe i svog odnosa prema svijetu oko sebe, živjeli smo uljuljkani u dogme koje su davale osjećaj sigurnosti i lažne kolektivne veličine. Kako svako sjeme dogme ima svoj vijek trajanja, vremenom postajući potrošeno, tako je i ovo, komunističko, zakržljalo i svoj krah doživjelo krajem osamdesetih godina prošlog vijeka.
Nažalost, ispostavilo se da je i pored svoje zakržljalosti i potrošenosti, suštinska obmana komunističke dogme ostala neshvaćena i neprepoznata, pa smo, kako se to često u neprosvijećenom svijetu dešava, rušenjem jedne ideologije urušili u njoj i sve ono što je bilo pozitivno i posadili nova sjemena još rigidnijih dogmi – nacionalnih, religijskih, političkih. Iz sjemena novih dogmi, posijanih iz kabineta onih koji su bili mladost i budućnost starih, i zatim, svjesni potrošenosti, nosioci njihovog rušenja, izrasle su nove političke i religijske elite sa novim sistemima vrijednosti. Kap po kap zle krvi, riječ po riječ puna agresije, misao po misao mržnje, posijani u našem duhu preko medija, u javnim obraćanjima najviših državnih i akademskih ličnosti, čak i preko literature, umjetnosti, proklijali su ogromnim talasima negativnih osjećanja koja su na ekranima kolektivnog uma proizvodile misli frustriranosti, klaustofobije, mržnje. Počeli smo da mislimo njihovim mislima, osjećamo njihovim osjećanjima, mrzimo njihovim mržnjama.
Kako svaka akcija izrasta iz korjena misli i osjećanja, sve to je kulminiralo nasiljem prema svakome ko je druge vjere, nacije, mentalnog ili duhovnog opredjeljenja. Postali smo mašine progonjene tim akumuliranim negativnim duhovnim sjemenima koje nam ne daju da u drugačijem prepoznamo ljepotu i bogatstvo kreacije, već proizvode mračne slike na ekranu uma koje nam kao stvarnost prezentuju nasilje kao model rješavanja različitosti, pa smo tako proizveli gradjanski rat i najpoganije oblike zločina i uveli nove sisteme vrijednosti u kojima su ratni zločinci postali narodni heroji, religijski velikodostojnici propagatori nasilja i rata, najveći pljačkaši najveće patriote, ubice, makroi i narko dileri ugledni biznismeni i nacionalni idoli, šverc, prevare, koristoljublje, krađe i laži dopadljive metode “snalaženja”, rijaliti šoui sa javnim seksom najgledaniji kulturni događaji, a Država u vlasništvu mafije..
Svaka riba, kažu, od glave smrdi. Ako se tijelo ne odvoji na vrijeme, ako sraslost traje predugo, usmrdi se cijela. Korpa našeg uspavanog duha prepuna je neprijatne arome koja zrači iz glave Najkrupnije Ribe, pa umjesto da odvojimo tu ustajalu glavu od našeg duhovnog tijela, da prestanemo “prskati” i uspavljivati svoj duh i um njenim i sledbeničkim „depeesovsko-poziciono-opozicionim“ politikantskim mislima bahatosti, nasilja, krađe, ubistava, nerazumijevanja, netolerancije prema drugom i drugačijem, već dvadeset sedam godina istrajavamo u tome i postajemo sluge „ljudi koji veliku i nezajažljivu sujetu svoje sitne i uske ličnosti prenose na opšti plan“, nesposobni da prepoznamo prelijepe mirise najljepšeg cvijeta mudrosti što su ga stvarale generacije najmudrijih glava – slobode da mislimo svojom glavom, da njegujemo različitosti u kojima živimo i tako obogaćujemo svoj duh upoznavanjem i razumijevanjem drugog i drugačijeg i „da svoju istinu pronesemo kroz život kao svetinju i ne iznevjerimo dušu svoju nikad”. Ne iznevjerimo dušu svoju nikad.