-Priredila: ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

U dodiru s poezijom Radomira Uljarevića, sada na primjeru knjige „Gradivo”, čitalac ima utisak da otvara riznicu riječi i pojmova, poetskih slika i vizija. Knjiga izabranih pjesama kristalizuje autorovu misao o biću i svijetu, sagrađenu poetskom invencijom, refleksijom i emocijom. Pjesme su izraz Uljarevićevog pogleda na svijet i lirski prostor traganja za smislom i višim oblikom egzistencije. Idući tim tragom, uočljive su dominante njegovog pjesničkog postupka. Uljarevićev izbor pjesama sabrao je čitav jedan pjesnički život, kako i sam pjesnik kaže, „od a do š”. Saznajemo, na početku knjige „Gradivo”, da se u tom poetskom pletivu „smjenjuju ekavica i ijekavica, predmeti i njihove sjenke, dani i noći, prošlost i budućnost”, da se „sve… pretvara u sadašnjost koja je bespočetna i beskrajna, kao duh u molitvi; plač i smijeh, san i java, poezija i proza, svjetlost i pomračenje, sumnja i vjerovanje” (Uljarević 2019: 6). Poetički sud, najavljen uvodnim tekstom, razumijemo kao riječ tvorca „zanjatog poezijom”.

Tematska razuđenost Uljarevićeve knjige „Gradivo” nije najvažniji aspekt ovog pjesništva. Istina, impozantno djeluje ova pjesnička knjiga, ali je od njenog obima mnogo važnija struktura i evolucija pjesničkog izraza. Uljarević pjeva slobodnim stihom, sa sintaksički razuđenim mogućnostima. Uljarevićev dijalog s riječima je intenzivan, značenjski složen, a jednostavan u presjeku slika koje iskazuju svijet bića. Semantika ugroženosti razvija temu ništavila i smrti do najdubljeg osjećanja pomjerenosti i sudbinske determinisanosti pada. Njima se pjesnik suprotstavlja riječju pobune, negacije i smiraja, razdiruće ironije i duhovnog, molitvenog ispunjenja. Poetski svijet ovog pjesnika raspet je između nemira u sebi i svijeta po sebi, između spoznaje ljudskog poraza i poezije koja usvaja i osamostaljuje pjesničko iskustvo.

Uljarevićeve pjesme slobodnog stiha su svojevrsni poetski zapisi, na granici pjesama u prozi, s osobinama poetski standardne i atipične forme, po gramatički funkcionalnim odstupanjima od pravilne upotrebe malih i velikih slova, interpunkcijskih znakova do igrivosti slobodnog stiha.

Uljarević je literarno informisan pjesnik, poznavalac tradicije i savremenog doba, nadahnut stvarenjem u mjeri koje pokreće njegov pjesnički agon. Čini se da Uljarević piše liriku s otporom prema svemu što ugrožava logiku dobra. Uljarević je misaon i refleksivan pjesnik, s ironijskom perspektivom prema nedovoljnosti strasti i poroka. Od subjektivno doživljene do institucionalno vidljive zbilje, društvene, ideološke i političke, izrasta slika ugrožene slobode. Uljarević ulazi u centar demonske, vampirske i mračne stvarnosti da bi naglasio izgubljenost čovjeka u svijetu stvari, iz centra i s rubova društvene margine, istorijske nepravde. Duhovnost i nacionalna tradicija ospoljavaju Uljarevićevu poetsku „igru s realnošću”, sa sadržajima grotesknog bivstvovanja. Pjesnik pjeva i krik, i apsurd nemoći, s nadom u bolji svijet. On postoji, ali ne prije stradanja koje prolazi kroz „primalni krik”, skoro klinički naglašen u monologu jednog Ja. Njim se ispovijeda haos, trauma i bol.

Rodoljublje ovog pjesnika ne pripada patriotizmu klasičnog tipa, ono se ogleda u modernistički pobunjenom glasu kao otporu zlu. Njim se oslobađaju imena, događaji, simboli, njima pjesnik asocijativno obogaćuje „točak istorije” (239), ali i običan život ispunjen samoćama, riječima dijeljenja, nigdine, nacionalne i identitetske ugroženosti. Tu je nacionalno osjećanje duboko, ukorijenjeno nasuprot („Tamooni”), onih „koji govore a koji ćute”, (269). Uljarević ironično naglašava status žrtve („žrtve kakve se poželeti mogu”, 306), što govori o tome da Uljarevićev otpor ugroženosti rezultira poetskim deziluzionizmom, s prozrakom nade koja se duhovno otvara prema Bogu, Svetoj gori, ljubavi.

Tragično u Uljarevićevoj poeziji, tako, postaje tragikomično, a tragikomično demonski strašno, jer se u ovoj poeziji ostvaruje i vidi suština zla i dobra, harmonije i otuđenja. Smrt se „prilagodila živima”, a život „pustoši”, „prolaznosti” – internetu, podignutim zidovima, bombardovanju, otuđenju i nasilju. Gdje je tu čovjek, pita se pjesnik Radomir Uljarević. Čini se u gradivu ove poezije, u pjesmama od kojih ne treba tražiti odgovor. On se sadrži u poetskom svijetu Uljarevićeve poezije koja apsurdnu premoć zla i ništavila harmonizuje ljepotom poezije, odnosno, književno i estetski uzvišenim smislom postojanja.


(Nastaviće se)

---