-Priredila: ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

Pišući nekada i ranije o ovom pjesniku (Radomiru Uljareviću) rekao sam da je osnovna „pjesnička ideologija” kod Uljarevića – mefistofelovska, koja je sažeta u riječima: „Ja sam dio dijela onog, koji čineći zlo, u stvari čini dobro”. Naravno da je ova tvrda formulacija Mefistofela kod Uljarevića rastresita, fluidna, oslobođena stroge mefistofelovske doslednosti, ali ona se javlja kao rezultat pjesnikovog saznanja, da je svijet bez temelja i da čovjek živi u naivnoj zabludi, sve dok ne dođe do tog osnovnog saznanja, koje aktivira jedan dodatni kreativni angažman u životu i jeziku. Čuvena Mefistofelova formulacija da je „sve vrijedno da propadne” nije samo jednosmjeran i radikalan nihilistički stav, nego i način oslobođenja od naslijeđenih zabluda, recimo onih koji se oslanjaju na nedovoljno jasnu hrišćansku tradiciju ili, u evropskom nasleđu, recimo, na Lajbnicovu metafizičku tvrdnju, „da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova”.
Kako se može dati smisao onom čega nema? To jest – na koji način ima onog čega nema? Ovo je jedno od važnijih pitanja u Uljarevićevoj poeziji i najvažnijih načina kako pjesnik postavlja pitanje realnog života i svijeta i, još preciznije, kako pjesnik dovodi u pitanje realnost (ili istinitost) realnog svijeta. Naravno, ako pjesnik dovodi u pitanje (ili u sumnju) realnost realnog svijeta, onda dovodi i u pitanje i realnost (vjerodostojnost) jezika u kojem se reflektuje takav svijet. Ovakva sumnja obavezno dovodi u pitanje i pjesničku tradiciju, u kojoj je svijet reflektovan kao nesumnjiva činjenica višeg reda. Taj (pjesnički) jezik koji je „odraz” realnog svijeta prati dvostruka sumnja – s jedne strane sama „nesumnjiva pretpostavka”, da to (realni svijet) što pjesnik opisuje ili opjevava nije nešto realno i nesumnjivo, a potom pjesnička refleksija, koja je imala ambiciju da taj (realni) svijet reflektuje u svom pjesničkom jeziku, dodatno potpada pod sumnju, kao subjektivnost koja ničim ne obavezuje. Jer, po ovom pjesniku, realni svijet sa kojim se čovjek svakodnevno suočava, i saživljava, više je utvara, privid, tvrde naslage naslijeđenih zabluda, nego realnost koja čovjeku daje postojanost ili neku ontološku sinergiju.

No, ideologija Mefistofela je dvostruka – ona je nihilistička, ali i životna, a životnost ili žeđ za životom proizlazi iz osnovnog osjećanja da „sve što postoji, vrijedno je da propadne” – Život se shvata kao primanje na sebe prolaznosti, primanje prolazećeg svijeta s takvom žeđu, da nijednom susretu ili „trenutku” ženik života ne može da kaže – ostani, traj. Žeđ za životom proizvodi, paradoksalno, temeljno osjećanje bestemeljnosti svijeta, zato je izbor – postati protok prolazećeg, ili prolaziti kroz prolaznost koja ne prolazi, bez obzira na krajnji ishod.

Ovakvo stanje pjesnika, koji je istovremeno nadahnut surovom radoznalošću i neporecivom prolaznošću, ne prati osjećajnost, melanholija, žal, već naprotiv – burleska, parodija, likujući nihilizam, cinizam, grohot, crni humor, jer ne samo da ništa nema sveto, nego ništa nema ni vrijedno. Mefistofelovska ideologija, čini nam se nije nigdje tako dosledno i dokumentarno razvijana u savremenom srpskom pjesništvu, kao kod Radomira Uljarevića. Kratka pjesma „Žetva”, ima samo tri stiha, a kazuje ovo: „Rodiće opet/ stići će kazna/ svako zrno” (Gradivo, 488).

Ovakav duhovni poriv mogli bi staviti u kontekst preovlađujućeg nihilističkog duha 20. vijeka, ali bi ga mogli staviti i kao lični pjesnikov otklon od tradicije koja baštini temeljnost, smisao, skrivenu metafizičku osnovu. Pjesnik kao da još ništa neće da zna o toj skrivenoj osnovi svijeta. Iako je nekad sluti, otklanja se od nje, kao od nekog naivnog duhovnog nasleđa, koje obnavljaju oni koji obnavljaju zablude potrebne da bi živjeli i izbjegli istinu ništavila. Takođe su u ovoj poeziji izvrgnuti ironiji i sarkastičnom pritisku oni koji smišljeno svoje podanike podstiču da ostanu u takvoj zabludi, radi njihove bolje upotrebne vrijednosti. Nerijetko se desi da onaj koji odlučno ponese radikalnu sumnju u sve, jednom posumnja i u svoju sumnju. Jer negacija jednom iscrpi sebe i ostane bez riječi. A tada smo na pragu onog drugog svijeta gdje ne može da se kaže „NI A” (tako nosi naslov jedna Uljarevićeva pjesnička knjiga s početka ovog vijeka).

Kod Uljarevića u cjelini pjesništva nije izraženo faustovsko dvojstvo, idejni smjerovi su najčešće: ili-ili. U poslednjoj knjizi, iako još uvijek pod pritiskom suprotnih pitanja, žeđ za tišinom, onostranošću, vječnošću javlja se krotko, bez napadne mefistofelovske provokacije, ni faustovsko visokih zamisli.


(Nastaviće se)

---