-PIŠE: DR SOFIJA KALEZIĆ

„Svako djelo pokazuje jednu unutrašnju konzistenciju, osobenu strukturu, individualnost, niz obilježja koja sadrže izvjesna uputstva za način njegove recepcije, njegovog djelovanja, pa i njegovoga vrednovanja… Baš zato što je određeno za recepciju, djelo još uvijek nije stvarno završeno onoga časa kad je proizvedeno. Ono nije samo namijenjeno čitaocu – njemu je čitalac neophodan da bi postalo stvarnim djelom.”

Legendarni japanski film „Rašomon” stvorio je brojne nedoumice kod gledalaca, budući da su jednu tragičnu scenu očevici vidjeli na različite načine od kojih nijedan nije međusobno bio ni približno podudaran. Razloge treba tražiti u tome što je svako spomenutu scenu sagledao u enigmatskoj ravni. Često se nešto slično dešava i sa tumačenjima književnog teksta, odnosno mnoštvom pitanja vezanih za njegove literarne kvalitete i nedostatke.

Kritička recepcija literature koju pišu žene u Crnoj Gori ipak postoji, i pored toga što se sva djela ne mogu na adekvatan način propratiti (najčešće nije u pitanju dublji istraživački pristup, već novinska kritika ili prikaz na djelo), a druga kvalitetna ostvarenja lagano padaju u zaborav ukoliko nijesu doštampavana. Vidovi istraživačkog pristupa teorijski su neiscrpni, ne samo kod djela složene strukture i bogate sadržine, nego i kod onih jednostavnije strukture i manjeg obima. Jedna pjesma, primjera radi, omogućava stalno nove pristupe: ispitivanje eufonije, ritma, versifikacije, značenja, ideje i poruke. Čak i ukoliko je neko davno izrekao svoj precizan sud o djelu (pisanje predgovora, pogovora ili novinskog komentara), ne znači da se ono ponovo ne može naći pod kritičkom lupom novih ispitivanja i valorizovanja u kontekstu „umreženja” u tokove modernih istraživačkih pristupa.

Takođe, djelo se može ispitivati u okviru konteksta u kojem je nastalo, situirati ili locirati kao ostvarenje u konkretnom ciklusu, zbirci, opusu ili okvirima književne tradicije. Ako pjesma pruža neograničene mogućnosti za kritičku recepciju, onda se može pretpostaviti šta sve roman može da pruži jednom istraživaču književnosti i jezika. Ukoliko kritičareve emocije uzrokuje postepeni razvoj radnje jednog romana, on mu lako može privući pažnju na njegove bitne strukturne tačke. U slučaju književnosti, emocije nam mogu pomoći da razumijemo ne samo umjetnička djela, već i sam život. Najiskrenije i najbolje književne kritike, eseji i ogledi teško mogu biti napisani ukoliko autora sama knjiga emotivno ne dodirne i ne pobudi u njemu osjećanja.

Simpatetički odgovor na reagovanja književnih likova, produbljeni razumijevanjem situacija kroz koje oni prolaze, na različite načine pomažu nam pri shvatanju ljudi, njihovih motiva i postupaka u stvarnom životu. I obrnuto – modeli, odnosno psihofizički portreti osoba iz realnog svijeta piscu često služe kao prototip na čijim osnovama „vaja” likove svojih junaka ili takvu literarnu uvjerljivost postiže međusobnim kombinovanjem nekoliko tipova ličnosti iz realnog života. Imaginativna aktivnost prilikom recepcije književnih djela proširuje čitalačke horizonte, a jedan od osnovnih kriterijuma njihovog vrednovanja često je stvaralačka maštovitost i kreativnost.

Mjesto i značaj književne umjetnosti i književnokritičke misli o njoj osnovni su konstituenti svake nacionalne kulture. Širina namjene književnih djela, raznovrsnost i mnogostrukost njihovog uticaja, proširivanje vlastitih vizura u nepreglednoj skali istorijskih, antropoloških i duhovnih iskustava – predstavljaju razloge realizovanja i uvažavanja književne kritike. Mada nije neposredno angažovana na planu promjene čitateljskih doživljaja i pogleda na određeno ostvarenje, kritika jeste osnovnim smislom usmjerena na uspostavljanje mostova ka razumijevanju, pravilnoj percepciji i vrednovanju književnih djela. Nijedan kritički sud (pozitivan ili negativan) istovremeno ne može da pretenduje na neporecivu istinu o ostvarenju jer mu se opire sagledavanje vrijednosti djela kroz ponovnu vremensku perspektivu.


(NASTAVIĆE SE)

---