Jugoslavija je ipak poslala člana uprave Dobricu Ćosića i generalnog sekretara Ivana V. Lalića na sastanak u Dobrišu kod Praga koji je održan 12. i 13. februara 1964. Dnevni red je imao tri tačke: diskusija o međusobnim vezama, koordinacija kontakata i organizacija zajedničkog simpozijuma o problemima međusobnog prevođenja. Sovjetski Savez su predstavljali G.M Markov i K.V. Verenkov, Bugarsku – Kamen Kalčev, Mađarsku – Jožef Darvaš i Imre Dobozi, DDR – Hans Koh i Erika Lange, Rumuniju – M. Benđuk, Pop Simion i Aurel Nihale, Poljsku – Zjemovit Fedecki i Ježi Putrament, Čehoslovačku – Ivan Skala i Ladislav Mnjačko. Poslije iskustva iz Lenjingrada, Jugosloveni su pretpostavljali da bi cilj skupa u Dobrišu mogao da bude formiranje koordinacionog tijela svih socijalističkih saveza pisaca u pravcu organizacionog povezivanja i to na osnovama političke i ideološke jednostranosti i isključivosti, ali do toga nije došlo. Zaključak jugoslovenske delegacije je bio da, za razliku od sastanka u Moskvi, ovakve tendencije nijesu preovladale ili da bar nije bilo pokušaja da se pretoče u konkretne zaključke, a da je, naprotiv, bilo dosta konkretnih predloga buduće književne saradnje. [...]

Da se u SSSR-u ipak ozbiljno radilo na lagerskom okupljanju književnika, pa i pokušajima da se Jugoslavija vrati u staro jato, svjedočilo je i to što je još na sastanku u Pragu Laliću iz Moskve uručen poziv da provede odmor „u jednom od domova stvaranja” u SSSR-u. Kada je posjeta SSSR-u realizovana u avgustu 1964, tokom šestodnevnog odmora u Gagri na Kavkaskom primorju, shvatio je da nije sam, već da su sa njim u istom mjestu bili i generalni sekretar čehoslovačkog saveza Ivan Skala i funkcioneri poljskog i istočnonjemačkog saveza pisaca. Kad su se već „slučajno” zatekli na istom mjestu u isto vrijeme u SSSR-u, susret je bio neizbježan.

Drugi sastanak je održan u Moskvi. Kada je 1964. stigao poziv za ovaj sastanak, vrh jugoslovenskog saveza je potražio savjet od CK SKJ i dobio sugestiju da pošalje delegate koji bi iznijeli jugoslovensko mišljenje. Jugoslovenske pisce su predstavljali Slavko Mihalić i Antonije Isaković. Skrenuli su pažnju savezima pisaca socijalističkih zemalja na postojanje još uvijek „lageraških tendencija”. Predlog organizatora sastanka da se sledeći, treći po redu sastanak saveza socijalističkih zemalja održi u Jugoslaviji, bio je dodatni način za što čvršće vezivanje Jugoslavije za lager, ali su Mihalić i Isaković odbacili tu ideju izgovarajući se finansijskim razlozima. Imali su na umu da bi organizacija tog sastanka „lageraškog” tipa bila suprotna osnovnim stavovima jugoslovenskog saveza.

Savezi pisaca socijalističkih zemalja su koristili i druge književne manifestacije da bi održali svoje neformalne sastanke i da bi ubjeđivali Jugoslovene da im se pridruže u tom vidu saradnje. Jugoslovenski delegati po pravilu nijesu izbjegavali takve susrete, ali su se trudili da ne prihvataju nikakve obaveze, već da se zadrže na načelnim izjavama o potrebi saradnje bez ideoloških ograničenja. Proslava 60 godina od rođenja Mihaila Šolohova u SSSR-u, na kojoj je od 24. do 29. maja 1965. u ime Jugoslavije bio predsjednik Saveza književnika Jugoslavije Meša Selimović, bila je jedna od takvih zgodnih prilika za separatne susrete predstavnika saveza istočnoevropskih zemalja. Tada je održan sastanak predsjednika saveza pisaca socijalističkih zemalja, osim Istočne Njemačke i Rumunije, koji tada nijesu bili u Moskvi. Ovom prilikom je bugarski predstavnik insistirao na stalnom konsultovanju nacionalnih saveza pisaca socijalističkih država. U tom insistiranju Selimović je uočavao tendenciju stvaranja organizacije pisaca ovih zemalja. U ime jugoslovenskog saveza podržao je dogovaranje među savezima.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---