- Priredio:Miladin VELjKOVIĆ
Najveći dio vidljive mase galaksija sačinjavaju zvijezde. Stoga se može pretpostaviti da ukupno zračenje galaksija odgovara superpoziciji zračenja velikog broja zvijezda, pri čemu je spektralna raspodjela kontinuiranog isijavanja približno jednaka zračenju crnog tijela. Galaksije, čiji spektri pokazuju upravo takva svojstva, nazvane su običnim ili normalnim galaksijama, za razliku od tzv. aktivnih galaksija, kod kojih je raspodjela zračenja znatno drugačija. Naime, aktivne galaksije zrače većinom netermalno. Raspodjela izračene energije po talasnim dužinama, međutim, ne odgovara zračenju crnog tijela.
U astronomiji se pojam netermalnog zračenja uglavnom odnosi na sinhrotronsko zračenje koje potiče od ubrzanih naelektrisanih čestica (pretežno elektrona), koje se spiralnim putanjama kreću u magnetskom polju. Aktivne galaksije imaju pojačano zračenje u ultraljubičastom, infracrvenom i rendgenskom dijelu spektra. Zračenje aktivnih galaksija najvećim dijelom je vrlo promjenjivo na mnogim talasnim dužinama. Zapažaju se i izbacivanja (mlazevi) gasa iz jezgra. Kako aktivnost potiče upravo iz područja centralnog dijela, umjesto pojma aktivne galaksije često se govori o aktivnim galaktičkim jezgrima.
Najveću skupinu aktivnih galaksija sačinjavaju radio-galaksije, koje karakteriše snažno zračenje u radiotalasnom području. Poznati primjeri su džinovska eliptička galaksija M 87, koja pripada jatu u Djevici, kao i izuzetno velika eliptička galaksija Cygnus A (Labud A), koja je udaljena oko 700 miliona svjetlosnih godina. Njima treba pridodati i džinovsku galaksiju Kentaur A. Labud A, na primjer, ima dva moćna središta emisije u granicama optičkog spektra. Međutim, zračenje većine radio-galaksija potiče iz područja koja se nalaze izvan optički vidljivog dijela galaksije (tzv. prošireni radio-izvori). Ta su područja povezana tankim mlazevima gasa (plazme) sa jezgrom galaksije.
Američki astronom Karl Sajfert (1911–1960) otkrio je 1943. godine da neke spiralne galaksije pokazuju emisione linije koje, međutim, nijesu tipične za druge kosmičke sisteme slične struktre. Ovaj skup galaksija se danas naziva Sajfertovim galaksijama. Pomenute emisijske linije potiču od jonizovanog gasa u jezgrima ovih galaksija. Proširenje linija dovodi se u vezu s kretanjem gasa brzinama od 500 km/s do 4000 km/s. Inače, jezgra Sajfertovih galaksija su vrlo mala i sjajna, a u mnogima se zapaža kompaktni radio-izvor čije je zračenje više od 1000 puta snažnije od zračenja sličnog radio-izvora koji se nalazi u centru Mliječnog puta. Poslednja istraživanja pokazuju da Sajfertove galaksije pripadaju bliskim dvostrukim galaktičkim sistemima, pa se njihova aktivnost dovodi u vezu sa plimatskim međudjelovanjima. Kako je kod nekih Sajfertovih galaksija otkriveno da imaju dvostruko jezgro, pretpostavlja se da su, zapravo, nastale spajanjem dviju galaksija.
Pored radio i Sajfertovih galaksija, u aktivne galaksije ubrajaju se i objekti tipa BL Lacertae (Lacerta = Gušter). Karakteristični su po brzo promjenjivom zračenju u radio, infracrvenom i optičkom području. Zračenje se obično mijenja u iznosu od 10% do 50% sa periodom od oko jednog dana. Za razliku od Sajfertovih galaksija, ovi objekti uopšte ne pokazuju emisione linije. Struktura im je teško vidljiva, ali se, vjerovatno, radi o eliptičnim galaksijama. Ovi neobični kosmički objekti se nazivaju još i Laceridi.
Potraga za radio-galaktikama dovela je godine 1960. do otkrića radio-objekta, koji je u tzv. Trećem Kembridžskom katalogu zabilježen pod oznakom 3C 48. Otkrili su ga T. Metjuz i A. Sandage. Objekt 3C 48 izgledom naliči na zvijezdu, ali je njegov spektar znatno različitiji od zvjezdanih spektara. Najveća zagonetka ovog otkrića bile su emisijske linije koje tada nijesu uspješno identifikovane. Tajna objekta 3C 48 odgonetnuta je 1963. godine otkrićem još jednog objekta (3C 273) sličnih svojstava. Okultacija (zaklanjanje) izvora 3C 273 Mjesecom omogućila je pouzdano određivanje njegovog položaja i time optičku identifikaciju. Na osnovu spektra objekta 3C 273, M. Šmit je zaključio da opažane emisijske linije pripadaju poznatim spektralnim serijama vodonikovog atoma, ali da je čitav spektar znatno pomjeren prema crvenome dijelu.
Zbog svog zvjezdolikog izgleda ovi su objekti nazvani kvazarima (prema engl. skraćenici od quasi-stelar, objekt). Danas je poznato više od 1.500 kvazara. Većina njih (preko 90%) otkrivena je optičkim putem – dakle, ne spadaju u grupu radio-objekata. Osnovno obilježje kvazara je veliki pomak njihovih spektara prema crvenome dijelu. Tumačenje pomaka Doplerovim efektom dovodi do zaključka da kvazari imaju najveće relativne brzine udaljavanja (neki i preko 90% brzine svjetlosti), pa se iz Hablovog zakona zaključuje da su kvazari najudaljeniji svemirski objekti. Oni se danas vide u onom obliku kada je svemir bio relativno mlad (nekoliko milijardi godina poslije Velikog praska), pa se kvazari mogu smatrati najmlađim objektima. Preciznije kazano, zbog njihove velike udaljenosti, vide se kao mladi objekti (jer svjetlosti treba više milijardi godina da od kvazara stigne do Zemlje).(NASTAVIĆE SE)