Piše: Milka Šćepanović
Često se zapitam da li je pravedno da dijete dobije određenu osobu za oca?! Da li je pravedno da ne možemo da biramo ko će naš život učiniti lijepim, iliti katkad lošim? Zašto je život nekad surova igra stvarnosti?
Kakav je to osjećaj imati sina, a ne pitati za njega? Kakvo je to srce nekog čovjeka koji ne gleda kako njegovo dijete odrasta, ne učestvuje u njegovom životu ni na koji način, ne zna o njemu ama baš ništa, pritom se ne stidjeti ničega? Žalosno je samo ponekad djetetu čestitati rođendan, Božić i Novu godinu nikada, ne poželjeti da podijeliš par riječi s njim, zagrliš ga ili, pak, odvedeš makar na omiljeni slatkiš. Nikada mi neće biti jasno zbog čega očevi napuštaju svoju djecu ako odlaze od njihovih majki. Da li su to slučajevi za ispitivanje? Napustiti to maleno biće kao veknicu hljeba koje je trebalo svog oca. Da mu priča priče prije spavanja. Da ga nauči da vozi bicikl. Da mu se požali kako su ga u školi maltretirali, da mu bude zaštita. Da mu se pohvali kad je dobio peticu. Da bude ponosan na njega kad krene na neku novu aktivnost, da mu se pohvali da je bio sjajan u školi. Da mu kupi kompjuter kada je jedini u razredu digao ruku da odgovori na postavljeno pitanje. Kad za to dođe vrijeme, da ga isprati na maturu, da ga s uzbuđenjem sasluša kako se proveo. Da mu bude podrška kad bude postajao čovjek. Jednostavno, da bude tu kad bude potreban, da i on može reći: ,,To je moj tata''.
Kako je živjeti sa spoznajom da imaš sina koji živi u istoj državi kao i ti, da je pritom dijete kome je očeva podrška potrebnija nego bilo kom drugom mališanu, jer je u pitanju osoba s posebnim potrebama, a ti se nikad ne udostojiš da pitaš za njega?! Možda ste se slučajno sreli u gradu, a ti ga nisi ni prepoznao, ili to nisi htio. Prošao si kraj sopstvenog djeteta potpuno nijem, kao pored svakog drugog neznanca. Kao da ti je stranac. Nepoznati dječak na koga ne treba obraćati pažnju, jer on nije svjestan da je to njegov otac.
Nedokučiva mi je ta neljudskost u ljudima. I životinja se pobrine za svoje mladunče, a čovjek sebi da za pravo da ostavi svoje dijete, bez imalo želje da barem trunčicu vremena bude dio njegovog života.
To je maleno biće, sjutra zreli muškarac koji više ne čeka svog oca da mu bude bilo šta, jer ga je oduvijek imao samo na papiru. To što je proživljavao odrastajući bez njega zna samo on i njegovo djetinjstvo. A to što ga otac nikada nije oslovio sa ,,sine moj'', neka bude tom čovjeku na savjesti.
Ljubav i podizanje djeteta, odgajanje u ljubavi nema ime, nije ni tata, niti otac, ljubav se pokazuje, rijetko se za nju nađu riječi. Ljubav se uči, poštovanje se uči, razgovor se uči, opraštanje se uči, nježnost se uči. Mi smo učitelji našoj djeci, oni uče od nas. Pokazala sam svom sinu da život nije bajka, iako je to osjetio na sopstvenom malom životu živeći sa autizmom, da prinčevi ne postoje, da ljubav ne treba da boli, jer tada nije ljubav... Pokazala sam mu kako se bori i kako se dobijaju bitke. Kažu da je udarac s leđa korak naprijed, a mene je udarac odbacio toliko daleko, da i kada se osvrnem ne vidim nikoga.
(Autorka je direktorica
NVO ,,Naše sunce'')