Piše: Dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Rođen je 1888 kao F.V.Pumpe u Murnau, u Vestfaliji, Njemačka. Studirao je filozofiju, muziku i umjetnost u Hajdelbergu. Privuklo ga je pozorište, pa je postao glumac u trupi Maksa Rajnharta. Uzima umjetničko ime Murnau. Tokom prvog svjetskog rata Murnau je bio pilot u njemačkom vazduhoplovstvu, sve dok nije namjerno ili zbog navigacione greške sletio na neutralno švajcarsko tlo. Interniran je u Andermatt, gdje dobiva nagradu za režiju za postavku svog patriotskog pozorišnog komada Marignano. Na filmu je karijeru započeo pravći kratke propagandne filmove, da bi ubrzo uspostavio saradnju sa značajnim stvaraocima Karlom Frojndom, Karlom Majerom, Fricom Vagnerom. Jedan je od tvoraca njemačkog ekspresionizma i kamer-špilflima. Murnau je bio jedan od najpoznatijih predstavnika ekspresionizma u filmskoj umjetnosti koji je primjenjivao nove koncepte upotrebe kamere i montaže, koje na originalan način i sam razvio. Godine 1919. Murnau u Berlinu započinje karijeru filmskog reditelja. Njegov prvi film, Der Knabe in Blau („Dječak u plavom”), bio je nadahnut slikom Tomasa Gainsboruga s istim motivom, no kao i nekoliko drugih Murnauovih filmova, je izgubljen. Sa filmom Der Bucklige und die Tänzerin započinje plodnu saradnju sa scenaristom Karlom Majerom, koji je napisao scenario za još šest Murnauovih filmova.
Njegov najpoznatiji film iz ovog perioda je ekranizacija Drakule iz 1922. u filmu Nosferatu, s Maxom Shreckom u glavnoj ulozi grofa vampira. Zbog autorskih prava film nije mogao biti nazvan Bram Stokerovim originalnim nazivom. Murnau biva optužen od Stokerove udovice, gubi proces i sud donosi presudu da se sve kopije filma moraju uništiti. Međutim, privatne verzije filma uspjele su ipak preživjeti. U Holivud je otišao 1926, gdje je 1927. režirao „Zoru”. Sa Rabertom Flaertijem formirao je nezavisnu produkciju, u kojoj su snimili film „Tabu”. Smrt u saobraćajnoj nesreći prekinula je njegov život i uspješnu karijeru. Samo je jedanaest osoba došlo na njegovu sahranu 19. marta 1931. među njima i Greta Garbo, Robert Flaerti, Emil Dženings i Fric Lang, koji je održao posmrtni govor. Garbo je napravila posmrtnu masku od Murnauovog lica, koju je držala na svom pisaćem stolu dok je živjela u Holivudu. Poslednji čovjek je njemački crno-bijeli bezvučni flm snimljen 1924. u režiji F. V.Murnaua. Po žanru je drama, a protagonist, čiji lik tumači Emil Dženings, ostarjeli je portir koga je uprava hotela degradirala u čuvara toaleta. Radnja prati njegovu reakciju na tragičan gubitak prestižnog posla i uniforme s kojom se nekada tako ponosio. Murnauu, koji je uživao status najuglednijeg njemačkog sineasta, to bilo prvo ostvarenje snimljeno za veliki studio Universum Film AG (UFA). U njemu je primijenio do tada neviđene metode snimanja pokretnom kamerom, kao i veliku vještinu u stvaranju doživljaja filmskog jezika. Film se takođe odlikuje izuzetno upečatljivom i originalnom Dženingsovom glumom, ali i time da se u filmu koristi samo jedan jedini međutitl (koji je dotada bio norma u bezvučnim filmovima). Poslednji čovjek je postigao veliki uspjeh, i omogućio Murnauu da za UFA snimi još dva skupa, prestižna filma. Mnogo je važniji, međutim, po tome što je pokrenuo tzv. Kammerspielfilma, odnosno „kamernih igranih filmova” koji su 1920-ih počeli imitirati njegov stil. Sjetićemo se onog čuvenog pitanja iz „Kabineta doktora Kaligarija” – dokle ću živjeti? — veoma često je tumačeno kao Majerovo intimno nezadovoljstvo ekspresionizmom.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.