PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Početkom XVIII vijeka srpski sveštenici su, kao i ranije, dolazili u Moskvu, njima dobro poznat i gostoljubiv grad, gdje su ih uvijek rado primali i darivali bogatim darovima.
Promjene u ruskoj državi nijesu ostale neprimijećene od strane srpskih jeromonaha. Na primjer, kad je umro ruski car Aleksej Mihajlovič i kad su se dogodile važne promjene u upravljanju Rusijom 1683. godine, monasi iz srpskog Blagovještenskog manastira Krušedol, već znajući za političku situaciju u Rusiji koja se promijenila, sa svojom molbom za „milostinju“ radi izgradnje manastira obraćaju se caru Ivanu Aleksejeviču. Ali ne zaboravljaju da pomenu njegovog „Bogom čuvanog“ brata Petra-suvladara, i presvijetlu caricu Sofiju – vršioca carske vlasti sa maloljetnom braćom – carevićima. U julu 1684. godine primila ih je princeza i velika knjeginja Sofija Aleksejevna u Kremlju. Sačuvan je zapis sa tog prijema sa dirljivim detaljima. Iguman Blagovještenskog manastira Krušedol Isak je predao za careviće dva jednaka izrezbarena krsta od čempresa boje šafrana, dva grčka sapuna i dva peškira, a Sofiji Aleksejevnoj je svečano uručio izrezbarenu ikonu na sklapanje od čempresa, na kojoj je sa jedne strane bio lik Bogorodice, a sa druge Sv. Trojice, takođe boje šafrana, grčki sapun i peškir. Srpski iguman je ovim poklonima na prikladan način i sa dosta taktičnosti izjednačio u statusu braću suvladare i regenticu Sofiju Aleksejevnu.
Geopolitička situacija se mijenjala na jugoistoku Evrope. Krajem XVII vijeka srpske zemlje su se našle u epicentru vojnih dejstava i mnogo teže se dolazilo do Rusije. I bez toga je dug i opasan put prijetio smrću sveštenicima iz Srbije. Malo ko od njih je u ovakvim i sličnim okolnostima, bez obzira na to što su imali propusnice od ruskog cara u svojim manastirima, smogao snage da dođe u Moskvu za „milostinju“, da traži podršku i pokroviteljstvo. No, bilo je i izuzetaka. 1687. godine srpski mitropolit iz Skoplja Jefimije došao je da živi u Moskvu. On je ostavio svoju eparhiju, jer se sva njegova pastva razbježala zbog približavanja rata. U svojoj molbi ruskim carevićima Ivanu i Petru Aleksejeviču mitropolit Jefimije ih obavještava o složenoj vojno-političkoj situaciji, u kojoj su se našle srpske zemlje. Sa jedne strane je „njemački ćesar porobio sedam srpskih episkopija“, sa druge strane se primiču i napadaju venecijanske trupe, a sa treće Turci prave divljaštva i vrše razna nasilja.
U takvoj spoljnopolitičkoj situaciji, koja se komplikovala i pogoršavala, Rusija se pripremala za budući rat sa Turcima za osvajanje tvrđave Azov i izlaza na more, ali bez obzira na očigledne finansijske probleme, Rusija je istrajavala sa pokroviteljstvom i materijalnom pomoći slovenskim narodima, videći u njima ne samo svoju braću po vjeri, već i političke saveznike. Godine 1689. Ivan i Petar Aleksejevič i regentica Sofija poslali su gramatu Arseniju III Čarnojeviću, patrijarhu srpskom (Pećkom) kao odgovor na tajno pismo, koje je donio na ruski dvor Isaija, arhimandrit manastira sv. Pavle na Aifonu.
U tom veoma važnom istorijskom dokumentu ruska strana je najavila da sprema svoju vojsku za ratni pohod na Balkan da pomogne slovenskim narodima „sa svom svojom vojnom silom i pruži im pomoć“ u borbi protiv turskog zavojevača i zato će poslati svoje jedinice vojvodi Vlaške zemlje Kantakuzinu. U pismu se takođe naglašava da ruski carevi, kao i ranije, „stalno brinu“ o svoj pravoslavnoj braći.
Arsenije III Čarnojević je bio pećki patrijarh od 1674. do 1690. godine. On je vodio dvojnu politiku, sa jedne strane vidio je u Rusiji silu, koja ima snage da pomogne Srbima da se izvuku iz kandži turskog porobljivača, a sa druge strane održavao je političke kontakte sa austrijskim i venecijanskim vlastima, prihvatajući poziciju da se u borbi sa Turcima mora oslanjati na Austrijsku imperiju.
Treba istaći da su Srbi u XVII i XVIII vijeku živjeli na teritorijama, koje su bile u sastavu raznih država: u Otomanskoj imperiji, u Austrijskoj monarhiji i Venecijanskoj republici. Ipak, bez obzira na rasparčanost, oni su sačuvali svoje istorijsko jedinstvo, jezik, vjeru, pripadnost svojoj jedinoj srpskoj naciji i zemlji predaka. Srbi su gledali na pravoslavnu Rusiju kao na svog spasioca za izbavljenje iz turskog ropstva, kao zaštitnika od austrijskog i venecijanskog proganjanja i prisiljavanja na pokatoličenje.
Od 1689. godine austrijska armija je počela da trpi poraze u borbama sa Turcima, mada treba imati u vidu da se sultanova vojska popunjavala sa velikim brojem krimskih vojnih snaga, koje su ranije bile zauzete borbama sa ruskom armijom V.V. Golicina za vrijeme krimskih ratova. U toj dramatičnoj vojnoj situaciji austrijska Vlada je namjeravala da pridobije Srbe, koji su na to pristali i prihvatili da aktivno učestvuju u austro-turskom ratu. Brzo su se organizovali i oformili dobrovoljačke odrede. O tim događajima su se raspitivali i dobro obavijestili od Srba V. Ivanov i N. Ostafjev, koji su pobjegli iz tatarskog ropstva u Rusiju. Srbi su im pričali da su zajedno sa svojim očevima bili u vojsci austrijskog imperatora i borili se protiv Turaka i krimskih Tatara.
(Nastaviće se)