PREVEO I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Austrijski car Leopold izdao je manifest, u kojem je pozvao Srbe da aktivno učestvuju u svim borbama protiv Turaka, a u slučaju poraza, predložio im je da se presele na teritoriju imperije, obećavajući im političku i vjersku autonomiju. Osvajački napadi Turaka su se završili 1. oktobra 1690. godine, pošto su zauzeli Beograd.
1690. godine u toku austro-turskog rata, koji se završio porazom i povlačenjem austrijske vojske, sklanjajući se od zvjerstava Osmanlija, oko 60–70 hiljada Srba, spasavajući se od terora turske vojske, na čelu sa patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, napustili su teritorije srpskih zemalja koje je pokorila Otomanska imperija. Ta „velika seoba Srba“ stvorila je prazan prostor u Južnoj Srbiji, a posebno na Kosovu i Metohiji, gdje je bio centar Pećke patrijaršije.
Srbi su se preselili u zemlju Habzburga, u njene jugoistočne oblasti, uglavnom u Baranju, Bačku, Banat i Srem, koje su od davnina bile naseljene Srbima. Poslije 1848. godine te oblasti su nazvane Vojvodinom. Arsenije III Čarnojević je od 1690. do 1706. godine bio na čelu Srpske pravoslavne crkve u jugoistočnim oblastima Habzburške monarhije. Beč je priznao crkvenu autonomiju Srba i na osnovu toga je bila osnovana Karlovačka eparhija i organizovana srpska zajednica. Ali su Srbi i patrijarh Arsenije postepeno shvatali i sve im je bilo jasnije da austrijska imperija sve više gazi njihovu slobodu, da im stvara sve više problema i nevolja, isto kako su im to ranije radili Turci. Položaj srpskih doseljenika u tom periodu je bio tako bijedan i mnogo loš, jer su austrijski monarh i katolička crkva bili uporni da se pokatoličenje Srba pojača, što je patrijarha Srpske pravoslavne crkve i natjeralo da se obrati ruskoj vladi za pomoć.
Navodimo nekoliko dokumenata, gdje on „moli“ za pomoć „istovjernu i istokrvnu“ Rusiju. Krajem XVII vijeka Arsenije III Čarnojević uspostavio je dobre odnose i bliske kontakte sa ruskim ambasadorom u Beču K.N. Nefimanovim. 1696. godine patrijarh je više puta posjetio ruskog diplomatu i govorio mu sa „suzama“ o razaranju pravoslavnih crkava od strane katoličkih episkopa i nasilnom pokatoličavanju doseljenika.
Na Trojičin dan 1697. godine srpski patrijarh je održao liturgiju u ruskoj ambasadi. Nefimanov je podržao parijarha materijalno i napisao molbu austrijskoj vladi, u kojoj ih je upoznao sa ponižavanjem i progonom srpskih doseljenika. To je bio prvi istup ruskog zavaničnika, koji je stao u zaštitu Srba u Austrijskoj monarhiji.
1697. godine iz Rusije je bilo upućeno Veliko izaslanstvo u zapadnu Evropu, u čijem je sastavu bio lično car Petar kao običan volonter pod imenom Petra Mihajlova. Izaslanici iz Rusije, poznati i uticajni političari, saborci Petra Aleksejeviča, išli su u Evropu da učvrste i prošire koaliciju zemalja u borbi sa Turcima za crnomorske obale i primorje. Veliko izaslanstvo je stiglo u Beč 1698. godine, u prestonicu Austrijske monarhije. Iskoristivši prisustvo opunomoćenih ruskih izaslanika u prestonici Habzburga, srpski patrijarh Arsenije III Čarnojević je predao molbu, koja je bila adresirana na ime ruskog cara Petra. Molio ga je da zaštiti pravoslavne Srbe od nasilnog pokatoličavanja, da se zauzme kod austrijskog imperatora za „svetu pravoslavnu vjeru i da obnovi prava na slobodu vjeroispovijesti, koja je data srpskom narodu kad su se doselili na teritorije imperije.
U dokumentu „Velikog izaslanstva“ od 9. jula 1698. godine o predaji molbe patrijarha Arsenija III Čarnojevića izaslanicima iz Rusije, a u vezi sa pritiscima katoličke crkve na srpske doseljenike piše:
„9. jul. Srpski patrijarh Arsenije III Čarnojević bio je kod Velikog i opunomoćenog izaslanstva i kod gospodara i predao im molbu. U molbi je pisalo:
– Već je skoro 10 godina kako sam došao iz Srbije, sada turske oblasti, pod vlast ćesarskog veličanstva sa velikim srpskim narodom do 100 hiljada pravoslavnih hrišćanskih duša.
I po njegovom ćesarskom dekretu dobili smo dozvolu da se naselimo pored Mađara za Budimom, u jednom dijelu mađarske zemlje, na kojoj su i ranije živjela naša braća Srbi. Mi smo se tu naselili i sagradili Božije crke i manastire. Ćesarsko veličanstvo nam je obećalo da nam crkve neće niko dirati i neće vršiti nasilje nad našom vjerom. A ta njihova zemlja se nalazi na samoj granici sa Turskom i mi Srbi stalno ratujemo sa Turcima zbog te zemlje i plus svake godine pomažemo ćesarsku vojsku sa 8–10 hiljada svojih vojnika (konjica i pješadija) u borbi protiv Turaka. A danas ih ćesarevi vlastodršci i jezuiti prisiljavaju na unijaćenje i natovaraju na njih nove namete i poreze, povrh onih koje su imali...
Veliki i opunomoćeni izaslanici, primivši tu molbu, rekli su da će o tome obavijestiti ljude, sa kojima su razgovarali i koji su bliski ćesaru, jer im je to naredio gospodar”.
NASTAVIĆE SE