Piše: dr Ilija Kračković
Srijeda 16. mart. Lijep i sunčan dan. Prolazim pored Duvanskog kombinata. I odmah asocijacije, naviru sjećanja.Tu sam proveo poslednjih šest godina, vrlo teških, ali i vrlo dragih. Dobro se sjećam juna 2009. godine kada me je Vlada Crne Gore imenovala za člana Odbora direktora. Nedugo potom, imenovan sam za predsjednika Odbora direktora. Bili su to teški dani. U štrajku preko 900 tada uposlenih, proizvodnja stala, a dugovi i nepokriveni gubici, po analizi koju sam lično, uradio premašivali 50 miliona eura... Zaista haos. Vlada, odnosno resorno ministarstvo, kao i Ministarstvo ekonomije, skoro svakodnevno organizuju sastanke. Na sastancima sam redovan zajedno s tadašnjim menadžmentom. Traži se odgovor na pitanje- šta sa Duvanskim kombinatom? Započeo i štrajk glađu. Svake večeri sam s radnicima, dijelim njihovu sudbinu. Predlagala su se različita rješenja, na kraju prevlada da se u dio kombinata „Duvan komerc“ DOO uvede klasičan stečaj, a u Fabrici cigareta stečaj kroz reorganizaciju. I bi tako.... Kako se sve to kasnije odvijalom, javnosti je poznato. Zašto ovo pišem? I zašto asociram na dane kada smo odlučivali o daljoj sudbini Duvanskog kombinata? Samo iz jednog razloga, a to je da sam prvi put tada saznao da Duvanski kombinat, odnosno njegove hale i poslovne zgrade treba da se ruše, i da se kombinat izmjesti na novu lokaciju. To mi je lično saopštio tadašnji gradonačelnik. Ostali su, vjerovatno, znali. Kao, objašnjavao mi je, kombinat se ne uklapa u ambijent, jer je sa sjevera moderno zdanje ‘’Kapital centar’’, a sa zapada ‘’Siti kvart’’. Nijesam mogao da vjerujem da ljudski um može da tako nešto smisli. Rušiti nešto što su izgradili naši očevi i djedovi odmah poslije Drugog svjetskog rata, više gladni nego siti?! I odmah asocijacije, razmišljam kako su to nekada gradili radnici o svom brašnjeniku, parče slanine i komad tvrdog žutog hljeba, a iznosili su civare maltera ručno do na peti sprat. Gradili su to veoma tvrdo da im i danas može zavidjeti sva moderna mehanizacija. I ne bih riječ progovorio da nijesam siguran da je Duvanski kombinat, sa svom svojom arhitekturom, i danas među najboljima u regionu. A to što je širenjem gradskog jezgra dospio u gradsku zonu, nije ništa neobično. I danas u regionu postoje kombinati u samom centru gradskog jezgra, naprimjer, u Nišu, Vranju, Sarajevu, Banjaluci, Rovinju, i niko ne pomišlja da ih ruši, naprotiv. Dakle, očita je bila namjera da se udovolji nečijoj želji, i da mu se proda atraktivna lokacija. Nije niko vodio računa o stogodišnjoj tradiciji duvanske industrije u Crnoj Gori. A moglo je s malo ulaganja, prije svega u fasade, ogradu i u zaštitu, da se očuva ovo blago, ovaj dragulj Podgorice. I zaista je u pitanju značajno obilježje Podgorice, jer kuda se god krene, ili, otkud god se dolazi u Podgoricu, odmah padaju u oči kule Duvanskog kombinata. Dok prolazim, razmišljam, uskoro će sve ovo biti porušeno, nestaće i poslednji fabrički dimnjak u Podgorici, koji je svjedočio o nekadašnjim vremenima kada je cvjetala duvanska industrija.
A da li će ova fabrika biti zaista preseljena?
Nedavno su Vlada i Glavni grad potpisali ugovor o upravljanju, odnosno dokapitalizaciji Novog duvanskog kombinata sa kompanijom ‘’BMJ INDUSTRIE FZ LLC’’ iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Investitor se obavezao da će na predviđenoj lokaciji za godinu dana izgraditi Novi duvanski kombinat u čiju izgradnju će uložiti cca 20 miliona eura. Smatram da je ovo najracionalniji vid investiranja. Crna Gora će dobiti modernu fabriku , a neće se dodatno zadužiti ni cent. Mislim da će to biti prva fabrika u Crnoj Gori izgrađena na taj način. I to izgleda zaista bajkovito, ako se to i realizuje. Međutim, treba biti i oprezan. I ja sam vrlo oprezan i zašto ne reći i sumnjičav, i to iz nekoliko razloga:
1.Na tender o privatizaciji NDKP-a investitor nije ponudio ni cent za akcije, a vrlo galantno je prihvatio da koristi postojeći prostor i opremu za narednu godinu dana. Pitam se kako može jedna moćna firma da iskešira 20 miliona eura za godinu, a nije u mogućnosti da plati barem jedan euro za akcije?! Zaista čudno. Još je čudnije kako je to prihvatila Tenderska komisija bez ikakvih garancija. Još je čudnije kako je „Zetagradnja“ prihvatila da ustupi za godinu dana gratis objekte i poslovni prostor novom investitoru.
2.Investitor je za glavnog menadžera odredio dosadašnjeg izvršnog direktora starog DKP-a. Zaista čudno. U takvim situacijama strani partneri angažuju svoje kadrove. Ovdje su u pitanju dva značajna procesa. Prvo, treba organizovati proizvodnju, i drugo istovremeno graditi modernu fabriku. Da li to mogu naši ljudi? Sumnjam, jer je u pitanju veliki ulog i nijesam siguran da će stranci olako prepustiti milione na upravljanje našim kadrovima.
I da ukažem na scenario koji se može desiti iako bih to najmanje želio, jer smatram da bi to bila katastrofa. Investitor bi angažovanjem 50-60 radnika, s prosječnom platom od 70 odsto u odnosu na dosadašnje, i s proizvodnjom od 80 do 100 tona na mjesečnom nivou, mogao da za godinu dana ostvari čisto 1. 200 000 eura profita i da jednostavno ode, a da od izgradnje fabrike ne bude ništa. Zato i ukazujem na propuste Tenderske komisije koja nije zatražila nikakvu garanciju. Ipak, ne vjerujem u takav scenario.
(Autor je bivši predsjednik Odbora direktora DKP)