Piše: BRANISLAV OTAŠEVIĆ
Manastir Davidovica nalazi se kod Brodareva, ispod Prijepolja sa crkvom posvećenom Bogojavljenju. Podigao ju je Nemanjin unuk, sin Vukanov, Dimitrije kao monah David. Manastir je podignut 1281–1282. godine. Lokacija samog manastira bila je poznata od ranije, tako da se pominje sahranjivanje i prije podizanja same crkve. To saopštavaju Ćorović i Ljubinković u radu „Iskopavanja Davidovice”.
„Svetim vodama Lima vraćaju se mnogi istraživači, naučnici, putopisci. Veliki doprinos istraživanjima daje i Srpska akademija nauka i umetnosti, čiji saradnici često borave na Limu, od Gusinja do Međeđe. U svojim dnevnicima, ovi istraživači zabilježili su utiske i nova saznanja o Gradini, starom gradu Miloševcu, ostacima crkve Ružice, o Savinoj isposnici, Kovingradu, Brodarevu i Davidovici, Kozniku, Zvjezdu i Orliću, grobnicama i Kumanovici, Zavinograđu i Crkvini, pustoj crkvi i manastirima od Pljevalja do Bijelog Polja, uzvodno uz Lim sve do Plava i Gusinja, gdje je u raskoši cvjetala srednjovjekovna srpska država u doba svetorodne dinastije i vladara Nemanjića. Posebnu pažnju istraživača privlačila je zadužbina Nemanjinog unuka, župana Dmitra (u monaštvu Davida). Davidovica je do 1996. godine bila u ruševinama, a tada je počela obnova u organizaciji Republičkog Ministarstva kulture Srbije i Muzeja u Prijepolju. Pronađen je ugovor o gradnji koji govori da su je gradili primorski majstori oko 1282. godine, kada je Brodarevo pripadalo župi Ljuboviđa, kasnije poznata kao Vraneš u dolini rijeke Ljuboviđe. Monah David, prema dubrovačkim izvorima, zaključio je 30. avgusta 1281. godine sa Dubrovčaninom Desinom De Risa ugovor o podizanju ove crkve o čemu je pisao i istoričar Vladimir Ćorović još 1932. godine. Poslije četiri i po vijeka Davidovica je obnovljena. Prilikom obnove u crkvi su nađene tri nadgrobne ploče. Prva nad grobom velikog župana Vratislava, druga nad grobom njegovog sina Vratka, a na trećoj je uklesan grb Vukanove porodice prazan štit u medaljonu. Od fresaka je ostalo nešto malo, uglavnom u potkupolnom dijelu i na gornjim površinama zidova sjeverne kapele posvećene svetom ratniku Dimitriju, ktitorevom imenjaku prije zamonašenja. Podaci o početku gradnje Davidovice nalaze se i u turskim izvorima – defterima iz 16. vijeka. U prvoj polovini 16. vijeka manastir se pominje pod nazivom Davidik, kod sela Brajina Luka, prema popisu iz 1571. godine u manastiru su boravila tri kaluđera: Grigorije, Mardarije i Zaharije koji su Turcima plaćali po 200 akči poreza plus deseti dio od žitarica.
Antropološkim nalazima, po mišljenju poznatog antropologa Živka Mikića, profesora Filozofskog fakulteta iz Beograda, iz kompleksa manastira Davidovica odgovarajuća pažnja data je nedavno, a sadržaj prvog priloga antropoloških istraživanja čine skeletni ostaci iz dvije istraživačke kampanje. Ljudski skeleti otkriveni prilikom iskopavanja obrađeni su savremenom metodologijom biofizičke antropologije, što daje značaj daljim istraživanjima osteoloških nalaza iz Davidovice. Po tome se zaključuje da je ovaj manastir imao neku vrstu prihvatilišta za unesrećene ljude.
Polimlje, gledano istorijski, geopolitički, geografski i kulturno je veoma važno područje jer se nalazi na veoma osjetljivom području na međi i razmeđu mnogih carstava i država, ali i na veoma važnim saobraćajnicama i drumovima, kako onih što idu od sjevera prema jugu, tako i onim što vode od istoka prema zapadu. Stoga veliko neimarstvo u srednjem vijeku obuhvata ne samo crkve i zadužbine, već i mnoge gradove i utvrđenja. Sem Davidovice, južno od nje se nalazi manastir Mili na teško pristupačnom mjestu. O njegovoj prošlosti se malo zna. Prvi put se pominje 18. oktobra 1413. godine kao crkva, a kao manastir posvećen Svetoj Trojici pominje se u zapisu na jednom jevanđelju koje je 1687. godine manastiru priložio neki Todor. Pretpostavlja se da je manastir opljačkan 1688. godine i da je jevanđelje dospjelo u turske ruke, ali ga brzo otkupio jeromonah Avakum – brat igumana manastira Mihaila.
Značajan u bjelopoljskom kraju je i manastir Podvrh smješten na pokrenutom terenu između krša zvanog Vrh i lijeve obale rijeke Bistrice bjelopoljske, na ulazu u njeno izvorište Đalovića klisuru. Na grumenu Svetim Duhom osoljene zemlje između stijenja i vode, između Peštera u kamenim vrhovima i vrletima i rijeke u kamenim zidovima uskog kazana, osvanuo je u osvit sedamnaestog vijeka. Manastir se nalazi 25 kilometara od Bijelog Polja i posvećen je Svetom Nikoli. Ova crkva je prostorno i konstrukciono riješena tako što je organizam jednobrodne kupole crkve ugrađene, ugrađen u jednu jednobrodnu crkvu sa bočnim lukovima prislonjenim uz bočne zidove. Jednobrodni prostor naosa izdijeljen je u tri traveja, od kojih središnji, dva puta širi i kvadratne osnove nadvisuje kalota slepog kubeta bez tambura. Kalota se oslanja na pandative, a ovi na lukove i pilastre. Interesantno je rješenje prolaza iz naosa u preskomidiju kojim je graditelj pokazao snalažljivost u ekonomiji prostora i statički smjelo izvođenje. Proskomidija i đakonikon imaju više na istočnoj strani kao što je uobičajeno. Uz zapadni zid naosa, istovremeno je podignuta nešto niža priprata poluobličasto izvedena. Iznad nje je u malom prostoru do visine naosa smještena skrivnica u koju se ulazi kroz otvor na sjevernom zidu zapadnog triveja. Ulaz u skrivnicu pokriva oslikani drveni kapak te se ne primjećuje. Tu su sklanjane crkvene dragocjenosti u nevoljnim vremenima. U jednoj preostaloj drevnoj škrinji sačuvano je uz druge rukopise i knjige i znamenito Divoševo jevanđelje.
Zapadna fasada crkve, visokog trouglastog zabata, ukrašena je freskama. Freske u Svetom Nikoli u Podvrhu radio je slikar pop Strahinja iz Budimlje. Strahinja se u Podvrhu potpisao kurzivom na povrnutoj ivici svitka koji drži Arhanđel Gavrilo priklanjajući se Bogorodici Oranti u apsidnoj konhi. Živopis Podvrha je u cjelini Strahinjino djelo. Strahinja je vješto rasporedio kompozicije velikih praznika i mnoštvo pojedinačnih figura svetitelja po zidovima ove male crkve...
Nastaviće se