PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U intervjuu „Dugi”, od 29. decembra 1989, Kostić je dalje kazao:
Pitanje: Kako je na Vas sve to djelovalo? Kako su na Vas djelovali komentari u stilu „u novo rukovodstvo ubacuju se ostaci stare politike”? Da li ste imali nepovjerenja prema neiskustvu tih mladih ljudi, ili Vas je, da tako kažem, „ošamutio” na neki način, njihov dolazak, konkretno mislim na ove mlade hrabre momke?
Odgovor: Ne. Veliku vrijednost u tim događajima vidio sam u tome što su oni izbacili na površinu baš mlade i sposobne ljude. Čitav radni vijek proveo sam sa mladim ljudima. Bio sam pet godina predsjednik Centralnog komiteta Saveza omladine Crne Gore. Zatim sam deset godina proveo u Kombinatu aluminijuma u Titogradu, gdje je prosječna starost svih zaposlenih bila 27 godina, a zatim na Univerzitetu „Veljko Vlahović”, danas Univerzitet Crne Gore, deset godina. S druge strane, dobro sam zapamtio svoje razmišljanje kada sam bio u njihovim godinama, kada sam bio predsjednik omladine Crne Gore. Tada sam se osjećao skučen i često neshvaćen. Sve ono što se dešavalo 1961. i 1962. godine na Beogradskom univerzitetu, kada sam obavljao dužnost organizacionog sekretara Univerzitetskog komiteta SKS, a zatim poznati bunt studenata 1968. godine i kasnije gibanja u omladinskoj organizaciji Crne Gore, sve je to uticalo da događaje u oktobru i januaru u Crnoj Gori doživim kao nešto što je moralo da se desi.
Pitanje: Čak se pričalo i o nekom internom sukobu unutar novog rukovodstva. Djelovali ste, na neki način, kao opozicija, kako sam i ranije rekla, tim „mladim, hrabrim momcima”. Koliko je, zaista, bilo istine u tome?
Odgovor: Moguće je da je takav utisak neko mogao da stekne, možda, kroz neko moje javno iznošenje stavova, recimo, na Centralnom komitetu Saveza komunista, prije Desetog kongresa, kada sam govorio o odnosu prema kadrovima koji su sišli sa političke scene. Ali, ako se uzme u obzir čitav moj odnos prema tim promjenama i događajima, moja javna istupanja na mitinzima u Nikšiću i Plavu, koji su bili izuzetno teški i dramatični, i ako se ima u vidu da sam čitav moj radni vijek proveden u Crnoj Gori, bio okrenut ka stalnom zalaganju za demokratizaciju, onda je jasno da kod mene nije moglo biti rezervi prema promjenama. Na osnovu iskustva koje sam bio stekao, u toj euforičnoj atmosferi, moja gledanja su možda djelovala kao opozicionarstvo. Ustvari, bojao sam se da ne ponovimo iste greške iz ranijeg perioda. Naime, ja sam došao u Crnu Goru 1963. godine, kada je izvršena radikalna kadrovska obnova. U toj obnovi gotovo svi najodgovorniji pojedinci iz državnog i političkog vrha koji su u oktobarsko-januarskim događanjima 1988. i 1989. podnijeli ostavke, preuzeli su najodgovornije funkcije u Crnoj Gori i u Federaciji. Zapamtio sam sukob iz tog perioda između novog i starog rukovodstva i odnos novog rukovodstva prema Blažu Jovanoviću, Svetozaru Vukmanoviću Tempu, Čaju Šćepanoviću, Nikoli Đakonoviću i drugima. Takav odnos, za mene, bio je neprihvatljiv.
Zbog takvog odnosa, na Šestom plenumu CK Saveza komunista Crne Gore (1964. ili 1965) došao sam u sukob sa novim rukovodstvom. Zalagao sam se za demokratizaciju, za kulturu dijaloga, a ne za anatemisanje pojedinaca samo zato što su drukčije mislili od ondašnjeg Izvršnog komiteta CK SK CG.
Pitanje: Bez obzira na to, mnogi se sjećaju da ste na Vanrednom kongresu Saveza komunista Crne Gore morali nekoliko puta da izlazite za govornicu i branite svoj stav. Mene interesuje kako ste se Vi osjećali dok ste izlazili za govornicu, budući da starom rukovodstvu Crne Gore nijeste bili baš miljenik?
Odgovor: Dok je trajala ta rasprava na Kongresu, najviše sam razmišljao o tome kako se istorija ponavlja. Meni je nekoliko prijatelja, koji su pratili Kongres preko televizije, poslije završetka Kongresa, kazalo da sva ta rasprava nije bila pokrenuta protiv Marka Orlandića, nego protiv mene (prethodno sam bio dao saglasnost da Predsjedništvo SFRJ imenuje Marka Orlandića za ambasadora SFRJ u jednoj azijskoj zemlji). Sa razumijevanjem i bez sujete prihvatio sam mogućnost postojanja rezervi prema meni, računajući da ćemo kroz svakodnevni rad na zajedničkom poslu, otkloniti sve rezerve, ako ih ima.
Pitanje: Da li su nove stranke koje se formiraju u Crnoj Gori, a evo svjedoci smo toga, nova prava opozicija Savezu komunista, ili kod njih ima nastojanja da se vrate stari politički odnosi u Crnoj Gori i iskompromituje novo rukovodstvo?
Odgovor: Mislim da pojava novih stranaka u Crnoj Gori nije u vezi sa pokušajem kompromitovanja novog rukovodstva, a još manje želje da se vrati stara politika. Prije bih rekao da su oktobarski i januarski događaji takvom silinom otvorili proces demokratizacije da u svijetlu toga treba posmatrati pojavu novih političkih stranaka.
(NASTAVIĆE SE)