PRI­RE­DIO: MI­LA­DIN VELj­KO­VIĆ



Ilija Jovićević, novinar „Pokreta” (nekadašnjeg „Omladinskog pokreta”) obavio je sa dr Kostićem opširan razgovor, koji je u ovom listu objavljen u broju od 21. avgusta 1991. godine:
„U ogromnom dijelu javnosti, bez obzira na njene ideološke i druge razlike i podjele, dr Branko Kostić važi za jednu od najozbiljnijih i najstabilnijih ličnosti kontroverzne jugoslovenske politike. Zbog toga se svaki njegov nastup pa i oni što ih ima u novinama dočekuje sa osobitom pažnjom i prima sa olakšavajućom nadom, što je narodu jedino još preostalo od mirnog života.
Ako bismo pažljivo tragali za razlozima tolike Kostićeve popularnosti, lako bismo došli do zaključka da ona ne potiče toliko iz funkcije potpredsjednika Predsjedništva SFRJ, koju trenutno obavlja, koliko iz njegove razboritosti i postojanosti u pokušajima da Jugoslaviju sačuva apokaliptičnosti građanskog rata, što je činio i sa mjesta predsjednika Predsjedništva Crne Gore. Značajan udio u svemu tome ima, razumije se, i dosadašnji Kostićev politički i naučni rad.
Dr Kostić, inače, spada u one političare koji se bore za mirno i demokratsko rješavanje jugoslovenske drame, pri čemu treba podjednako poštovati volju onih koji bi da napuste Jugoslaviju i želju onih koji bi da je sačuvaju i da ostanu u njoj da žive. Taj svoj stav ponovio je i u razgovoru za „Pokret”, što smo ga, prije tragičnih događaja u Okučanima, vodili u njegovom skromno opremljenom kabinetu, u Palati Federacije, na Novom Beogradu, i to puna tri sata, što je, mora se priznati, rijetka privilegija za jednog novinara”.
Pitanje: Za neuspjeh evropske politike u sređivanju stanja u Jugoslaviji, kao i kada se pristupilo tom poslu, okrivljena je Srbija, a u nekim krugovima i Crna Gora. Koliko u takvim konstatacijama pojedinih evropskih zvaničnika ima smišljenosti, a koliko nepoznavanja stvari i neshvatanja problema u Jugoslaviji, kao i nemogućnosti uočavanja pravog krivca za sve ono što se u njoj dešava?
Odgovor: „Ima u tome i jednog i drugog. Ima i nepoznavanja stvari, ali i smišljenih, unaprijed pripremljenih rješenja. Koliko je u svemu tome prisutan interes pojedinih zemalja u Evropskoj zajednici, koji dobija na težini zbog njihovog značaja u Zajednici, na osnovu dosadašnjeg rada misije Evropske zajednice, teško je reći. Ali je jasno da su dosadašnje misije Evropske zajednice prigrabile za sebe više nego što bi im pripadalo na osnovu usvojenih dokumenata KEBS-a i Pariske povelje, čiji smo i mi potpisnik. Zna se, sva ta dokumenta polaze od poštovanja punog suvereniteta i integriteta svake zemlje, članice KEBS-a. I poslednji boravak misije, povodom kojeg se diglo mnogo prašine u domaćoj i međunarodnoj javnosti, pokazao je, upravo, to. Recimo, evropska „trojka”, na čelu sa gospodinom Van den Brukom, odmah je poslije razgovora u Ljubljani dala pozitivnu ocjenu ponašanja slovenačkog rukovodstva, iako ono ni u jednom elementu ne poštuje Brionsku deklaraciju, niti je prilike u Sloveniji vratilo na ustavno stanje od prije 25. juna. Pri tome, „trojka” je sa Predsjedništvom Jugoslavije, kao šefom države i legitimnim organom zemlje, našla za potrebno da razgovara samo sat vremena i to na samom kraju svoga trodnevnog boravka, a onda, maltene, demonstrativno napustila zemlju.
S druge strane, došli su sa nekim gotovim rješenjima u džepu, očekujući da će Predsjedništvo prihvatiti da na zajedničkim sjednicama kolektivnog šefa države i ministarske „trojke” rješava ključna pitanja budućnosti zemlje, onako kako su izabrali predsjednika Predsjedništva SFRJ. Mi smo sa takvom praksom već bili raščistili dogovorom da ne dozvolimo da se takva pozorišta odigravaju u Jugoslaviji. Jednostavno, Predsjedništvo Jugoslavije je legitimni šef države i krajnje je nedopustivo da na njegovim sjednicama učestvuju misije bilo koje zemlje i bilo koje zajednice. Zbog toga je i došlo do spora sa Misijom da li je riječ o sjednici Predsjedništva ili nije.
Pored toga, Predsjedništvo je dan ranije, donijelo odluku o prekidu vatre i nerealno je bilo od strane ministarske trojke da sistemom pritiska, (uz obilatu pomoć jednog broja najodgovornijih ljudi u Jugoslaviji, počev od gospodina Mesića, Tuđmana, Kučana, a u određenoj mjeri i predsjednika SIV-a Anta Markovića), zahtijeva promjenu odluke Predsjedništva i to na potpuno neprincipijelan način. Posebno, kada se zna da im je otvoreno rečeno da nije u pitanju sukob izmađu Srbije i Hrvatske, zbog čega Srbija ne može prihvatiti potpisivanje dokumenta, nego je u pitanju sukob između Hrvatske i Jugoslavije. Drugim riječima, u pitanju je sukob između hrvatskih vlasti i srpskog naroda koji je iz Hrvatskog Ustava izbačen.
(NASTAVIĆE SE)