Piše: BRANISLAV OTAŠEVIĆ
Manastir Kumanica se nalazi uz samu trasu pruge Beograd–Bar, pored željezničke stanice Vrbnica. Manastirska crkva je posvećena arhanđelu Mihailu i smatra se da je iz 13. ili 14. vijeka, a u Kruševskom pomeniku s kraja 15. vijeka navodi se kao Kumanica, pišu Petković V.R. u radu „Pregled crkvenih spomenika kroz poveznicu srpskog naroda”, Beograd 1950. i Živko Mikić, profesor Filozovskog fakulteta u Beogradu, u radu „Antropološka saznanja o manastiru Kumanici” (Mileševski zapisi broj 4, 2000. god.). U jednom zapisu iz 13. vijeka se kaže da se u njoj nalaze mošti Sv. Grigorija rodom iz loze Nemanjića. Zbog pada manastira njegove kosti su se razdrobile i zato se njihovi ostaci čuvaju u Bijelom Polju. Da li je ime ovog manastira vezano za kakav pohod, ili za neko njihovo naselje ne zna se pouzdano. Aleksandar Deroko navodi podatke iz radova Jiričeka da je 1253. godine, prilikom upada Kumanaca stradalo Bijelo Polje. (Aleksandar Deroko, Na svetim vodama Lima, Skoplje 1932, str. 131). Teško je reći kakve je refleksije taj događaj imao na sam manastir.
U dolini Lima i slivu njegovih pritoka mnogo je manastira i crkava u ruševinama. Čame pod razvalinama i šibljem decenijama i vjekovima. Neke od njih najuporniji istraživači kao ni vjerujući srpski narod nikada ne zaboravljaju. Takav je slučaj i sa Kumanicom. Manastir Kumanica je posvećen Svetim arhanđelima. Sada je obnovljen. Za njega su znali i raniji istoričari, ali ga prvi crtežom „rekonstruisao” Aleksandar Deroko. Ni sam Jireček nije mogao odgonetnuti otkuda mu naziv. Među malobrojnim istraživačima koji su se bavili ovim manastirom je i dr Jovo Medojević, koji je zabilježio legendu po kojoj jedan srpski velmoža povjerava veliko zlato svojim kumovima sa zavjetom ili zakletvom da ga sačuvaju od osvajača koji su na domaku njihovih dvorova. Kumovi su prihvatili zavjet, uzmu zlato i zakopaju ga na desnoj obali Lima, tik uz strmu stijenu, liticu gdje je ljudska noga rijetko dospijevala. Nad tim zakopanim zlatom sagradiše crkvu koju narod po kumovima nazva Kumanica, a u nju se vjeruje kao u kumstvo, kao u svetinju.
Crkva Sv. arhanđela Mihaila i Gavrila u Kumanici, prema tumačenju Aleksandra Deroka, pripada ovčarsko-kablarskom tipu crkava ili jednoj kasnijoj varijanti koja uvodi slobodne stubove koje nose kube. Na mjestima koja izgledaju prvobitna, iz zatrpanoga poda hrama izbijaju četiri izlomljena ostatka kamenih stubova, obrazujući među sobom pravilan kvadrat iznad koga se nekad moglo dizati kube. Kako je ova konstrukcija mogla biti spojena sa ogromnim zidovima danas je teško rekonstruisati, jer su oni porušeni do same zemlje. Ti zidovi su nekada, kako se pretpostavlja, bili izvedeni u samoj stijeni, od kamena iz jednog dijela, dakle oltarska apsida crkve nalazila se uz samu vertikalnu stranu litice, smatra Veliša Krsmanović u svojoj knjizi „Kopači zlata na svetim vodama Lima”, Prosveta, Beograd 2002, str. 56. Hram je najvjerovatnije srušen u 18. vijeku, kada su ovim krajem stradale i porušene mnoge crkve i manastiri. Moguće je da se hram srušio i sam zbog dotrajalosti i nemogućnosti održavanja. Crkva je bila izgrađena u obliku upisanog krsta, i bila podijeljena na dva dijela. Glavni brod je bio dugačak 9,30 metara, a širine 5,25 metara. Glavni brod je bio dugačak 9,30 metara sa apsidom, a širok 4,80 metara. Ti temelji i zidovi koji su očuvani najviše do jednog metra, bili su do rekonstrukcije i obnove, uglavnom potopljeni voskom od svijeća koje narod ovdje pali. To se radi najviše za zdravlje živih, ali i za iscjeljenje bolesnih i opraštanje grehova. O tim iscjeliteljskim moćima postoje mnoge legende koje se prepričavaju u narodu. Kad medicina ne može pomoći narod dolazi ovdje da potraži pomoć na ruševinama bogomolje, danas kada je obnovljena dolaze kod obnovljenog manastira. Tu dolaze i nerotkinje. Postoje mnoge priče da su neke beščedne žene, upravo poslije dolaska u Kumanicu zatrudnjele i postale majke. Tu se nalaze i mošti Svetog Grigorija Kumaničkog – Čudotvorca koji je još za života, kao i poslije smrti mnogima pomogao svojim iscjeliteljskim moćima.
Manastir Kumanica je kultno mjesto iz 13. ili 14. vijeka, u nauci poznat po Kumaničkom jevanđelju. Nedavno je obnovljen poslije viševjekovne zapustjelosti. Bio je jedan od prepisivačkih centara Polimlja u kome su pisani ljetopisi. Nepoznati ljetopisac u manastiru Kumanici zabilježio je 1579. godine, kada je Mehmed paša Sokolović ubijen „I togda povrati se zakonu prestupnik Mehmed paša”... Kumanički ljetopisac u svoj monaškoj pobožnosti, ali i usamljenosti, nije mogao sagledati ni shvatiti zasluge Mehmed paše Sokolovića za ponovno uspostavljanje institucije Pećke patrijaršije 1557. godine, kojoj su tokom trideset godina bili na čelu Sokolovića – pašini hrišćanski rođaci. U Kumanici su se čuvale mošti Sv. Grigorija Kumaničkog, prosvjetitelja i nekadašnjeg arhiepiskopa iz svetorodne loze Nemanjića. Grigorijeve kosti prenijete su u Bijelo Polje, gdje su čuvane u svešteničkoj porodici Simonovića, a dijelom u Dalmaciji, u manastir Dragović sa dva pečata manastira Kumanice. Nije poznata godina rođenja Svetog Grigorija Kumaničkog, ali se pretpostavlja da je bio ktitor manastira Svetog Nikole na Atosu, koji je po njemu prozvan Grigorijat. Srpski monasi su poslije jednog požara odnijeli njegove mošti iz ovog manastira (oko 1761. god.) kao i biografiju s njegovim potpisom 1405. godine, vjerovatno u manastir Kumanicu na Limu.
Zaštitni arheološki radovi na ovom manastirskom kompleksu vezani su za izgradnju pruge Beograd–Bar oko 1970. godine i tad je iskopan veći dio skeleta. Međutim, na njima nije obavljena antropološka obrada, tako da su oni za nauku izgubljeni. Tokom 1999. godine u sklopu projekta revitalizacije koju sprovodi muzej iz Prijepolja sa grupom stručnjaka otkopao je devetnaest preostalih grobova sa većim brojem individualnih skeleta.
Profesori beogradskog Filozofskog fakulteta Živko Mikić i Miodrag Sladić su izvršili pregled sačuvanog antropološkog materijala iz Kumanice, koji je dragocjen za dalja naučna istraživanja Kumanice. Svakako bi timski rad na ovom istraživanju dao pozitivne rezultate ako bi zajednički radili istoričari, arheolozi, antropolozi i predstavnici crkve...
(Nastaviće se)