Piše: Miodrag Tripković
Silvio Peliko, italijanski romantičar i nepopravljivi zanesenjak koji se borio za stvar italijanske republike, koga će austrijske vlasti zbog te njegove nedopustive djelatnosti – bavljenja poezijom i politikom – osuditi na dugogodišnji kazamat, svoje nezadovoljstvo će izraziti u memoarskoj knjizi ‘’Moja tamnovanja’’, nastaloj za vrijeme njegovog tamnovanja u nekoj od austrijskih tvrđava. Upravo tog pisca sjetiće se Knut Hamsun kada je i sam uhapšen zbog jednog gotovo istovjetnog delikta i osuđen na višegodišnju izolaciju i život iza gvozdene zavjese.
Čekajući presudu, sjedio je Hamsun zatvoren u nekom od staračkih domova Norveške i razmišljao o sitnicama koje su nekad predstavljale njegov život, ili sam život uopšte, isto onako kako je sjedio i Peliko u nekom od austrijskih zatvora i pisao o malom mišu kojega bijaše usvojio. Pisao je o svom adaptiranom mišiću, koji, takođe, bijaše zarobljen debelim zidovima kazamata, u čijem je drhtaju osjećao nešto i od vlastite zebnje.
Kako čovjek u zatvoru nema nikakvog drugog posla sem da iščekuje presudu, i kako upravo tu biva ponajprije zahvaćen ledenim kandžama samoće, mali nezvani gost, makar to bio slučajno zalutali poljski insekt, može postati utjehom za vaskoliki život koga nema, nadomještaj za ljubav koja je negdje drugo.
Imamo ovdje među ostalima i jednog pijetla koji bi po prvi put trebalo da zakukuriče, piše Hamsun u ‘’Zaraslim stazama’’. A to je nešto ozbiljno. Nijednom dosad nije pokazao da je muško, a sve iz straha da bi neko mogao doći i to provjeriti. Međutim, sad je uradio nekoliko hokus-pokus pokreta vratom i osjetio da može zakukurikati. A onda još nekoliko obratnih hokus-pokus pokreta vratom, ali bez završetka bio je jadnik sam na tom svijetu i nije se usudio pokušati. A onda začuje nešto iz svog grla, bilo je stravično, u istom trenutku – uspije. Kokoši se okupe, oko njega i stanu ga posmatrati. Šta su samo htjele ustanoviti? On? Ne, on to nije učinio. Postidio se i grobno ušutio i nije bilo toga ko bi ga mogao prisiliti da prizna kako je taj zvuk ipak došao iz njega. Tokom dana opet mu nadođe, ali sada više nije uspio samog sebe poreći, nikakve koristi od toga, stvari su krenule svojim tokom. O, kako je svijet postao neizmjeran! I otada se često javljao.
A kada je jednoga dana postao već ozbiljna momčina, no još uvijek ništa ne razumijevajući, dogodi mu se da odjednom zaleprša krilima, a kokoš ponovo podigne glavu. Šta je sad to? Zar pravi budalu od njega!? Ona se na to prignu, a to ga još više razdraži. Ne, tako nešto nije mogao dopustiti. Odjednom se baci na nju i čvrsto se ukopa u njena bogato operjana leđa. Nasta ozbiljna bitka puna energije i pahulja. O živote, u kakvoj je to divnoj neizmjernosti završilo!
Neke večeri poslije svega spavao je on na svojoj prečki i sanjao: „Torarine Streličiću u boj se krenu ljut…“ itd. A zatim ga dohvati neka ruka i sve mu se smrači. I nasta mrak neizmjeran.
Ko je ugasio tu pernatu dušu koja je pjevala s najviših zvonika i katedrala, najavljujući rođenje mladog Sunca i prevlast duhovnog nad tamnim silama prirode, Hamsun nam se nigdje ne povjerava. Možda je u toj slici prepoznao vlastiti atribut, sliku onog mladog Hamsuna za koga se vjerovalo da je besmrtan, sve dok ga neka ruka nije gurnula u neizmjeran mrak.
Nepoznata ruka je očito oduvijek voljela da iznenada zgrabi ovog pernatog učitelja uglađenosti, kakvim ga smatra Talmud, nesumnjivo stoga što je svoga gospodara Feba Hiperiona uvodio u onaj svijet, najavljujući ga pjevom. I Sokrat je jednom podsjećao Kritona da prije nego što umre žrtvuje Eskulapu ovog glasnika dana, što je nesumnjivo bilo u vezi sa drevnim helenskim mitom o pijetlu koji odlazi na onaj svijet kako bi najavio pokojnikovu dušu, koja će se otvoriti novoj svjetlosti, svjetlosti nebeskog preporođenja.
(Autor je književnik)