Postoji li zbilja mogućnost izbora? Da se pomjeriš iz klinča u koji si zapao, da načneš zabetonirani mjehur zubima i proglođeš prorez do svježeg vazduha? Možete ići na bezbroj kurseva, pročitati više biblioteka, unajmiti astrologa, grebati suzama ikone - opet ćete se pitati “kolika je moja sloboda da raspolažem snagom, i imam li snage da raspolažem slobodom izbora?”. Istina je, kao i uvijek, vrlo prevrtljiva. Napadno gadna, ako ćemo pravo - toliko bliska lažima, pa to tek umije da zaboli. Mogućnost izbora je odvajkada sužena... jer će ti je ograničiti oni koji raspolažu resursima. Jer ćeš je i samom sebi ograničiti, zato što si načet brojnim nedaćama i zarđao od soli iz silnog znojenja. Stvarnost u praksi kaže, nešto zbilja možeš da odabereš sam, ostalo ti uzmu drugi... pa nekako u svojoj odluci, na putu ka sopstvenim ciljevima, počneš da zavisiš od tuđih pogleda. Napraviš li nešto, srušiće te. Pretvoriš li nešto, srušiće te. Zaželiš li, srušiće te. Srušiš li se, zgaziće te. Uvijek tancuj na jednoj nozi. Ako su ti oba stopala na zemlji - vjeruj, srušiće te.
Da se vratimo izboru... Nije varka kad govore da možeš odrediti put kojim bi do cilja došao. Upravo je cilj, a ne drum, ono što se kurva tvojom sudbom. Često se pomjera. Alocira. Najvjerovatnije i ne bude na kraju staze, iako si pride polomio sve što te na putu održavalo. I vid, i mladost, i kosti. Skakutav je taj sveočekivani cilj, pa se obično desi da ode u zagrljaj drugom, uglavnom nekoj budali, koja se čak i ne trudi.
A čemu to naše duše streme? Ka čemu strijelu odapinju? Šta tačno ciljaju? Šta očekuju današnji moderni mužjaci s torbicama (što tvituju), a šta ženke sa zaoštrenim očnjacima (što fejsbuče)? Kao krunu uložene snage, neprospavanih noći, a godina krvogladnog sanjanja - nametnuo se tako jasan odgovor, da je bezobrazno lagan. Kad biste se u ovom momentu posvetili tumačenju, traženju rješenja... selekcionom i metodom svođenja došli biste i sami do istog zaključka - kao onda kad je baba sinu, a opet gledajući da sebi ugodi, birala najbolju snahu. Želite komfor. Ništa više od toga. Komfor. Izolovan i vječan. Onu silinu od uživanja, gdje bi vam se svaki dio tijela pretvorio u dupe. Da vas obožavaju i nagrađuju zbog toga što postojite. Da živite podmazani lojem, a da glib ne prijanja. Da imate toliko prostora punog luksuza da se stadioni ispune... i da baš tada odaberete da se više nikada ne krećete. Da tovite ego, dok se duša u salu ne udavi. Jer, kome treba savjest kad se cilja domogne?
Ako se iko zabezeknuo od rečenog, daj da mu pomognemo... pa, na primjer, predstavimo cjelokupni razvoj ljudskih težnji u sedmicu dana. Krenućemo od prvobitnog čovjeka... i od ponedjeljka. Tada nije imao želja, samo da povremeno jede, po potrebi sakrije od predatora i tumara okolinom. U utorak se osovio na noge i zaželio da napravi dom, što je i učinio. U to vrijeme nasta i prva porodica. U srijedu je već naučio da tvori i stvara, pa je želio da se usudi više. U četvrtak se rodila umjetnost i podgrijala nauka, pa je čovjek htio da oplemeni sve oko sebe. U petak je gledao u nebo, tražeći Boga. Tada su nastali najgori ratovi i osvajanja... pa je samo želio mir. Subotu je prespavao do podneva, da se oporavi od bolesti i sukoba. Zaželio je opet da može komotno da luta, i stvara čuda. U nedelju mu komšije rekle da mora više da krka, da se presvlači češće i da ne smije da se razlikuje od drugih. Od tada juri za nepotrebnim stvarima, milija mu je svjetlost reflektora od sunca, ima iste želje ko muva balegara i prestao je da lunja. Sad se samo trudi, i trudi... ma mučki uspinje da se dokopa trona. Ovo je vrijeme u kom smo okruženi prestolonaslednicima. A carevine se prave od kartona i ambalaža.
Ma, lažu te bre! Trud se često ne isplati. Tek za nekolicinu, snovi se ostvaruju, većina ostaje da preživa u košmarima. Ne učim te ja da se ne posvetiš činjenju! Taman posla... kažem ti samo da nema tog pravolinijskog plana koji kad tad ne zakrivuda. Sve oko tebe, a pogotovo u tebi, je prepuno prečica... a tek što ima zavrzlama i stranputica. Šta onda činiti? Upravo to - čini što češće i čini razno. Nekud, nekad i nekako mora da upali. Opet, mora li? I da li je svrhovitost cilja zbilja toliko privlačna?
Znadi, uvijek će nezaslužni dobiti više. I onda se pokunjiš... a ne bi trebalo. Jer i onaj srećković, snova ostvarenih, ne može da preživi bez vode i vazduha. Nečeg, što je i tebi dato. Eto, vidiš prijatelju, istu platformu sa njim dijeliš. Imaš sve da sasvim mirno spavaš. Slobodno sanjaj, biraj puteve i koračaj... samo, niti jednoj, od ove tri radnje ne poklanjaj previše srca. Jer, kao što vidiš, svi žele potpuno bezvezne stvari.
Svako od nas, vele, ima krila... samo treba da ih izrastemo. A kako čovjeku nije dato da leti, da li je onda bolje da ih, umjesto vani, izraste iznutra? Lakše se krećeš u gužvi, nema zapinjanja, a opet osjećaš širinu u leđima.
Na kraju, treba reći da je naprosto sve prosto. Nekome se posreći. I to uglavnom šljamu, gmazovima i umno duševnom otpadu. Zvijezde im se povežu... ili već neki drugi neobjašnjivi k.rac. Kraj priče. A sad bez plakanja.
Kreni vijugavo, ne planiraj. Preskači, zadrži se da osmotriš, pa na novi kamen skoči. Ko veli da treba se držiš utabanih staza? Nauči da ti misli i usta budu puna pravovremenih riječi i dobro iskovanih rečenica. Svi zavisimo od formulacije. Jer, ako sebi jezik duše ne razjasniš i njime ne ovladaš, očekuješ li bogati da ti neko drugi pravopis života podari? Biće teško, ali bolje da sam probaš... i ne živiš više život u poštapalicama.
(Autor je književnik)
Piše: Milisav S. Popović