Bez prošlosti nema sadašnjosti, a bez sadašnjosti nema budućnosti. Tačno, i sa filozofske i sa logičke, i sa istorijske tačke gledanja. Koliko god ovo zvučalo kao fraza, (pa i neka je), smatram je vrlo poučnom i vrijednom pažnje. Možda bih ja rekla i ovako- bez prošlosti nema budućnosti. Nisam ,,izbacila'' sadašnjost zato što joj ne vjerujem, ili što je nisam svjesna, ili što mi (ne daj bože) nije potaman, već što smatram da konstantna (po)misao na prošlost čini našu stvarnost i svakodnevicu razumnijom, plodnijom i što je najvažnije iskrenijom. Samim tim budućnost nas rado očekuje.
Biti svjestan prošlosti, bilo svoje, bilo nacionalne, istorijske ili kulturološke veoma je važna karika koja ujedinjuje našu ličnost, a samim tim i naša stremljenja i potrebe ka boljem sjutra. Vrlo često je upravo to ona karika koja nedostaje i vrlo često smo bez nje nestabilna i nesigurna ,,lutka'' na žici realnosti.
Zašto mislim da je zanemarivanje prošlosti veoma prisutno u današnjem životu i zašto mislim da je takav odnos vrlo neprijatno naklonjen prema onome što nosi novi dan? Zato što mi upravo ovo vrijeme to govori. A govori mi da mnogi misle da su ''baš oni'' najpametniji, da je ovaj život stvoren samo za njih i to baš onda kad su ''baš oni'' došli na ovaj svijet. Govori mi da mnogi misle da sve počinje ''baš od njih'' ili od danas (malo morgen), i govori mi da svi oni koji tako misle, nemaju pojma šta zapravo znači živjeti. Vrlo često čujemo riječi i kritiku takve sorte ,,dušebrižnika'' koji kažu: ''Ti živiš u prošlosti''. Ili ona još ''pametnija'' da gluplja ne može biti: ''Ne živi se, draga moja, od prošlosti''.
To kažu oni koji svoju prošlost ili kriju kao zmija noge, ili je jednostavno nisu zaslužili. Jer, prošlost se druškane moj, mora zaslužiti. Prošlost se mora živjeti svakog njenog i prošlog i ovog i sjutrašnjeg dana. Ona nije prolazna, vrlo je živa i ona je naš vječni trenutak. Znam ja i te kako da ona nije uvijek blagonaklona, naprotiv, vrlo često može biti gruba, opora, pa i jogunasto tvrdoglava, ali nikada, zapamti dobro, baš nikada ne može biti tuđa. Ona je uvijek tvoja i privržena. Ona traži da joj vjeruješ, jer ćeš kad- tad morati da je posjetiš i duboko joj se povjeriš. Lagati je ne smiješ i ne možeš bez obzira na motive. Ne pravi se nikako važan pred njom, time što ćeš joj zalupiti vrata, očekujući da ti odškrine nasmijano lice budućnosti. To se, druže moj, baš nikada neće desiti, jer koliko god misliš da si joj utek'o, ona ti je uvijek za petama.Tvoja prošlost nije sebična, i ne traži da ide ukorak s tvojim nadama ili da prestigne tvoje ciljeve, ona samo traži da je zagrliš, prihvatiš i kažeš da je voliš baš takvu kakva jeste. Jer ona je, kao što već rekoh, vječni trenutak. Svako bježanje, zatiranje ili ćuškanje u neke zabačene fioke svijesti, udaljiće te od sebe samog, ostaviće te bez oslonca onog istinskog ''ja'', i zarobiti u zabludu zvanu zaboravljena prošlost.
Nemati razumijevanja i poštovanja prema prošlosti, kako ličnoj tako istorijskoj i tradicionalnoj, doživljavati je kao ''lanjski snijeg'', opasna je bolest savremenog čovjeka. Taj novopečeni ''dasa'', iskusnog, tradicionalnog, obrazovanog, odmjerenog i dostojanstvenog čovjeka smatra'' izumrlom vrstom'' , koja mu samo smeta na njegovom putu bahatosti. Ja hoću sve i sada, i baš me briga šta je bilo juče, proždrljiva je poruka ovih nesrećnika ''zatelebanih'' u nešto što se zove –ništa.
Zato, druškane moj, moraš da shvatiš da je prošlost sastavni i neophodni i dio i začin tvog života. Oprosti joj što je ponekad bila gruba, jer je to bila njena opomena tvojoj nemarnosti i potrebi da je zanemariš. I zapamti, prošlost je ''mis'' tvoga života. Sadašnjost i budućnost su samo njene pratilje. Kada to shvatiš, bićeš sebi i svom životu najvjerniji i najbolji prijatelj. Prošlost je da se pamti, a ne da se zaboravlja. Ja ću svakako svratiti da te na to podsjetim. I ja i moj bič. Jer zaboravljena prošlost je kič.
(Autorka je pjesnikinja)
Piše: Magda Peternek