Darujući bližnjima blagu riječ, pjesnik želi da zasluži ljubav i kod Boga i kod bližnjeg i da tako biva zaštićen od poraza i kazne, kazala je Nada D. Pavićević, na promociji svoje čevrte po redu zbirke poezije ,,Dar zavjetni”, održanoj preksinoć u bjelopoljskom Centru za kulturu.
Ono što pulsira cijelom zbirkom „Dar zavjetni” Nade Pavićević, jeste bol. Kako sam izgubljena, Jerusalime moj. Bol kao vanredno, ali neprolazno duhovno i tjelesno stanje pjesnikinje sublimira strah, beznađe, ali i utjehu, i konstatuje „Nijesam više sama, niti siroče”, pročitala je Nela Terzić iz pogovora Slavke Luković.
– Bol pjesnikinje ne jenjava od polazišta preko lajtmotiva, on je epicenter njenog stihovanja, jefimijskog darivanja sopstvenog srca Bogu probranim pjesnikovanjem, riječima, nadahnutom emocijom i namjerom da ih Svemoćni primi k znanju i očinski pomiluje – navodi recenzentkinja.
U pogovoru Luković piše da ova knjiga nije lirski traktat o bolu, niti opservacija bola kao stanja koje neprekidno traje i rađa beznađe. Recenzentkinja navodi da je „pjesnikinjin bol ovdje mnogo kompleksniji, kompilativniji, viđen kao posljedica usuda i konteksta sopstvenog iskustva, ali i zavičajnog koda u kome hrabri i umni imaju svojstvo snažnog bljeska sazrele svijesti”.
Na promociji četvrte Nadine zbirke „Dar zavjetni” govorio je i recenzent mr Radoje Femić.
– Motivski i simbolički heterogena, zbirka poezije „Dar zavjetni” obuhvata dvije tematske i stilske ravni koje u efektu simbioze kondenzuju suštinsko obilježje umjetničkog uvida – rađanje cjeline. Složeni pjesnički postupak kojim se pjesnička cjelina, kao činjenica višeg, duhovnog reda, uspostavlja, otpočinje poemom vanredne sugestivne moći – „U nebo se gleda iz Jerusalima”. Nastala kao lirski odraz hodočasničkog pregnuća, ova poema u sebi sintetizuje vrijednosti duhovnog pjesništva, s jedne, i rafiniranost ženskog lirskog iskaza, s druge strane. Ekstatičnost zanosa pred Jerusalimom upriličena je supstituisanjem svih puteva jednim putem, putem duhovne (samo)spoznaje i bogotražilačkog nadahnuća - kazao je Femić.
On je naglasio da druga poetska cjelina, „Plima i osjeka”, funkcioniše kao svojevrsni simbolički opozit poemi „U nebo se gleda iz Jerusalima”, gradeći s njom jedinstvo po suprotnosti. Za razliku od prvog ciklusa, koji je snažno ustremljen prema vječnosti, ističe Femić, u ciklusu „Plima i osjeka” poetski glas se okreće prošlosti, oživljavajući patiniranost prošlog vremena, i evocirajući vrijedne trenutke.
Stihove iz zbirke, čiji je izdavač i štampar „Pegaz” i njegov vlasnik Zoran Loktionov, čitala je autorka i Nela Terzića crkvenu pjesmu pojale Vasilija i Jovana Obradović.
M.N.
Stići do tajne bića
– Nalazimo se pred najvećom tajnom vaseljenskom, rođenja Bogomladenca, koja još postoji kao tajna kojoj se mi uvijek radujemo i s radošću je dočekujemo. Ta tajna, tajna bića, ustvari objedinjava i religiju, nauku i umjetnost. Stići do te tajne, tajne bića, golem je i težak posao. Ide se kroz pretešku vertikalu… Poezija to čini najčudesnijim fenomenom božanske moći – jezikom. Taj jezik služi poeziji da ide tim putevima, da se dotakne tog tananog bića i te tajne bića. I da se tako sjedini i sa religijom, i naukom u toj tananosti duše i duha. Ta pjesnička upitanost je civilizacijski kod u svim vremenima, pa i dan danas. Tu vam ne pomažu računari, nego se uhvatimo u koštac sa tom velikom i dubokom tajnom. Pa makar uvijek letjeli po istom krugu, kao noći leptir. Hvala vam što ste učestvovali, eto u toj mojoj malenoj želji da dođem do nekih tajnih bića - kazala je autorka.
)){kind=small}
