-PIŠE: dr Vukić Ilinčić
Zbog teškog stanja u Crnoj Gori, kao i kontroverznih informacija koje su stizale, najviše od emigrantske vlade, i mnogih žalbi, saveznici su uputili naročitu komisiju odmah nakon izbora, odnosno pobune, sa zadatkom da utvrdi stvarno činjenično stanje. Na čelu komisije bio je poznati general Franše D’ Epere. Komisija je sačinila izvještaj, koji glasi:
1. Da su trupe u Crnoj Gori jugoslovenske, a ne srpske; da njihov broj u cijeloj zemlji ne prelazi 500 i da se one nijesu miješale u izbore.
2. Da su izbori bili slobodni jer 500 vojnika jugoslovenskih nije moglo svoju volju naturiti desetinama hiljada naoružanih Crnogoraca.
3. Da su izbori izvršeni slobodnije od onih koji su se praktikovali za vrijeme bivšeg kralja Nikole.
4. Da su svi Crnogorci za jedinstvo sa Srbijom i ne žele povratak raskralja Nikole, kojega drže za izdajnika zemlje.
5. Da je pobuna prouzrokovana od nekoliko agenata bivšeg kralja, koji su potpomognuti agentima italijanskim, mogli obmanuti neke neobaviještene ličnosti.
6. Da red vlada u zemlji, da će krivci biti suđeni od redovnih sudova.
7. Mi smo zahtijevali, da odbjegli pobunjenici u Sanđovani di Medua i u Kotor, među Italijane, budu predati đeneralu francuskom Venelu, da odgovaraju za rušenje telegrafskih žica i pljačku vojničkih namirnica. Broj zatvorenih ličnosti penje se od prilike na jednu stotinu. Svi seljaci su pušteni na slobodu. Podgorica, 8. februar 1919. godine.“ Slijede potpisi (primj – V.I.).
Sve emigrantske vlade, a posebno vođa pobune Jovan Plamenac, posebnu pažnju su obraćale na konferenciju mira, ali bez uspjeha. Izlaz iz teške situacije emigrantska vlada tražila je na sve načine, pri čemu se često nijesu birala sredstva. O tome svjedoči jedan predlog te iste vlade iz novembra 1920. o uniji Crne Gore i Albanije. Jedan od najtežih udaraca emigrantskoj vladi Jovana Plamenca bio je Rapalski ugovor, kada se njena jedina zaštitnica Italija dogovorila sa vladom u Beogradu. Ubrzo zatim pristupilo se eliminaciji emigrantske vojske i vlade. Nakon izbora za Konstituantu Plamenac je uvidio da je sve izgubljeno, pa je pokušao da se nagodi sa Beogradom.
Pored svega, kontroverzna emigrantska vlada i njen još kontroverzniji predsjednik Jovan S. Plamenac ne govore da su protiv ujedinjenja. U jednom članku koji je odgovor Andriji Radoviću na jedan novinski članak 1934. godine, Plamenac kaže da je stvarna istorijska činjenica „da su svi Crnogorci bez obzira na razlike bili za ujedinjenje... da smo jednako mislili o tom istorijskom idealu...“
Smrt kralja Nikole 16. februara (1. mart) 1921. godine izazvala je konfuziju u emigrantskim redovima. Na površinu izbija nezadovoljstvo jednog dijela emigracije prema Jovanu Plamencu. On je svu moć te vlade bio skoncentrisao u svojim rukama. Nekoliko dana poslije preuzimanja vlasti, novi kralj Danilo je abdicirao u korist svoga sinovca Mihaila. Za namjesnika je odredio svoju majku, kraljicu Milenu, do trenutka kada će biti moguće da još dva namjesnika izabere Skupština. Pozvao je sve da se pokore njegovoj odluci, koju je donio, kako je naglasio, zbog interesa Crne Gore i da je svačija dužnost da se pred tim zaborave lični interesi. Poznati istoričar Bogumil Hrabak (moj profesor – primj. V.I.) kaže u jednom svom naučnom radu, da je Jovan Plamenac poslije smrti kralja Nikole pretendovao čak i na položaj regenta.
Danilova abdikacija je kod dijela emigracije i jedne grupe oficira izazvala još veće negodovanje protiv Plamenca. Poslije razoružanja emigrantske vojske, obustavljanja njene ishrane i rasturanja u nekoliko garnizona da bi se iz njih deportovali u Jugoslaviju i druge zemlje, Jovan Plamenac je podnio ostavku, a regentkinja Milena imenovala novu emigrantsku vladu. Za predsjednika vlade imenovan je Milutin Vučinić, a za članove Pero Šoć i Vladimir Popović. Osnovna uloga nove vlade svela se na zbrinjavanje ostatka emigrantske vojske i izbjeglica. Vođe crnogorske emigracije počele su da se vraćaju u zemlju, a među njima i Jovan Plamenac, gdje su, uglavnom, dobijali u novoj državi visoke položaje i penzije. Inače, Jovan Plamenac je od strane kralja Aleksandra Karađorđevića ne samo aboliran već i unaprijeđen za diplomatu u Čehoslovačkoj, što je bila krupna nepravda koja je izazvala veliki revolt. Nasuprot tome, običnim vojnicima se sudilo na Cetinju. Svaka značajnija aktivnost crnogorske emigracije prestaje od 1925. godine. Članovi zbačene dinastije Petrović nijesu bili mnogo aktivni. Uglavnom su se brinuli kako da riješe svoj materijalni status. Sa vladom u Beogradu riješili su pitanje apanaže za konfiskovana imanja u Crnoj Gori. Određena je apanaža u iznosu od 40 miliona dinara, a plaćala se članovima dinastije kao doživotna renta, prema njihovom dinastičkom i društvenom položaju.
Zanimljivo je da su pojedini članovi porodice Petrović Njegoš i kasnije upućivali proglase narodu u Crnoj Gori. U jednom proglasu izvjesni Milo Petrović, koji sam kaže da je „dalji rođak dinastije“, čestitajući im Novu godinu i Božić iz Ženeve 1931. godine, između ostalog kaže: „... Pošto su se preostali članovi Kraljevske Kuće Petrović – Njegoša naravnali sa srpskim zavojevačem... ja jedini ostajem da vas povedem...“
Poslije garantovane amnestije jugoslovenske vlade, jedan broj odmetnika vratio se iz inostranstva u zemlju. Jedan broj pobunjenika je i dalje ostao u šumi, najviše zbog straha od suđenja. Vlasti su često pozivale odmetnike da se predaju. Jedno takvo pismo bilo je upućeno Radojici Mišurovu Nikčeviću. Nikčević je u zatvoru napravio jedan jedinstven suvenir, bez ijednog eksera, nazvan „Nacionalni hram guslama“. Veličina osnove ovog predmeta iznosila je oko četiri kvadratna metra. Na suveniru su bili urezani likovi srpskih i jugoslovenskih vladara, a unutra su bile gusle. Paralelno je objavio i istoimenu publikaciju o tom suveniru. ( Nikčević je 1942. godine poginuo na Bršnu kao komandant jednog četničkog odreda u borbi sa partizanima – primj. V.I.). U posveti knjige o hramu mladom kraljeviću Petru II Karađorđeviću, Nikčević proročanski nagovještava još gore dane: „Mlad sokole, srećo nasmejana / Širi krila Nebu pod oblake, / Još će biti dana za megdana / Još će biti muke svakojake.“