Građani Crne Gore prošle godine platili su 2.223.706 eura na ime naknada za stanovanje i odvojen život funkcionera i državnih službenika i namještenika.
Rekorder po potrošnji po tom osnovu je Ministarstvo odbrane (MO), koje ima obavezu da vojnicima plaća posebne dodatke za odvojen život zbog raspoređivanja u službi. Oni su u te namjene potrošili 1.147.615 eura. Na drugom mjestu po potrošnji su Ministarstvo unutrašnjih poslova i Uprava policije, sa troškom od 233.216 eura.
Pored ovih institucija koje zbog potreba službe svoje zaposlene moraju da raspoređuju u druge gradove, i ostale su imale velike izdatke za naknade za odvojen život i stanovanje. Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) po tom osnovu imala je izdatak od 20.732 eura, a Fond za zdravstveno osiguranje od čak 664.883 eura. Sudstvo je za odvojen život potrošilo 41.590 eura, tužilaštvo 11.976, Skupština 3.976 i Predsjednik Crne Gore 2.244 eura.
Direktor Centra za političku edukaciju Božidar Čolaković kaže za „Dan” da u uslovima gotovo decenijske krize svakako da potrošnja državnih organa izražena u milionskim iznosima pobuđuje pažnju javnosti. Tim prije, kako kaže, što se nerijetko kriza koristi kao izgovor za smanjivanje ili oduzimanje najširim i najugroženijim grupama stanovništva.
– Ako se pritom izbjegava informisanje javnosti neobjavljivanjem spiska onih koji koriste pogodnost koja se odnosi na naknade za odvojen život i stanovanje, ugrađenu u raznim pravilnicima nastalim, pretpostavlja se, u nekom vremenu prije krize i stavljanja težišta na politiku stezanja kaiša, prirodno je da se javlja sumnja u racionalnost i opravdanost, o pravednom raspoređivanju tereta da ne govorimo, takvog načina trošenja. Izgleda da je dovoljno staviti oznaku povjerljivo na bilo koji dokument i time spriječiti da javnost bude upoznata sa načinom rada, pa i trošenja budžetskih sredstava državnih organa, što svakako ostavlja prostor za moguće zloupotrebe – kaže Čolaković.
On podsjeća na primjer bivšeg potpredsjednika Skupštine, kome je na raspologanje stavljen službeni stan u Podgorici, što ga nije sprečavalo da uz to koristi i pogodnost plaćenog goriva zbog svakodnevnog putovanja na posao iz drugog grada.
– Ne bi trebalo napominjati da osim nekoliko tekstova u štampi taj slučaj nije pobudio veću pažnju. Jednostavno, društvo koje potresaju milionske koruptivne afere koje redom ostaju bez epiloga i sankcionisanja vinovnika, kao da ne reaguje na sitnije „propuste”. Poučeni ovim primjerom, teško da možemo biti iznenađeni ako se nekad sazna ili „procuri”, pošto princip transparentnosti rada i uvida javnosti u rad državnih organa očigledno ne obavezuje ili se kreativno opstruira, da neki funkcioneri dobijaju naknadu za odvojeni život iako ne žive odvojeno od porodice – navodi Čolaković.
Ekonomski analitičar Siniša Lekić kaže da se troškovi za odvojen život i službena putovanja u Crnoj Gori teško mogu zvanično vidjeti na zvaničnim sajtovima državnih institucija, iako bi to javnost trebalo da zna.
– To je dio koji javni funcioneri koriste da bi popravili svoja lična primanja, a koja se ne oporezuju. Priča o štednji koja je selektivna i ne obuhvata i ova područja potrošnje samo je populistička priča o „teškom” radnom angažovanju javnih funkcionera. Konkretnih odgovora nema, a sve je sakriveno od građana. Građanima je odavno jasno kako se troše državne pare, ali sistem je toliko uigran i nedokučiv pa i nije više interesantan. Sa jedne strane, putem privatizacija i državnih garancija troše se daleko veće cifre, pa ovo ispadne i manje značajno – kaže Lekić.
On ističe da narod sve plaća, a zaduženja ispod 100 odsto bruto društvenog proizvoda i nijesu za vlast toliko alarmantna.
M.S.
Javna uprava rezervoar sigurnih glasova DPS-a
Čolaković kaže da kao što je kriza globalna, globalan je i trend da teret krize u najvećoj mjeri podnose najugroženiji, tako da se došlo do paradoksalne situacije da su bogati još bogatiji, a siromašni još siromašniji, nego prije 2008. kada je kriza počela.
– U tom smislu ne razlikujemo se od ostalih, gdje je neoliberalizam kao uzročnik krize i dalje, doduše sve slabija, ali vladajuća paradigma. Ono po čemu se razlikujemo jeste endemsko shvatanje i korišćenje sistema javne uprave kao rezervoara sigurnih glasova za vladajuću partiju (DPS). Jedino tako posmatrano može se činiti logičnim, ma koliko sa svih drugih aspekata izgledalo nelogično, da javna uprava snosi najmanji teret, da se radije i prije donose propisi o umanjenjima davanja za sve druge kategorije stanovništva. Takođe, s obzirom na broj zaposlenih u javnoj upravi i neprestano odlaganje rješavanja tog problema, može se zaključiti da ne postoji politička volja da se problem riješi upravo zbog afere „Snimak” dobro poznatog „siguran glas” načina pobjeđivanja na „izborima” – navodi Čolaković.