-PIŠE: Dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Film pokazuje niz incidenata na obali turističkog mjesta, bukvalno bez zapleta i bez riječi. Gospodin Ilo stoga nikad ne napušta realnost i svaki njegov prizor je istovremeno duboko stvaran, ali i neodoljivo smiješan.
Kada se sprema da svojim starinskim i smiješnim kabrioletom krene na dug put prema moru – to je prilika da posmatramo ne samo njega u neadekvatnom odijelu i sa bezbroj nepotrebnih sitnica koje nosi za odmor, već i ostale koji pokušavaju da dođu do željenog ljetovališta. To su prizori na prašnjavom drumu kada ga prašinom zasipaju brži i bezobzirniji automobili i vozači, a pogotovo oni na željezničkoj stanici. Ulazak voza, njegovo zaustavljanje, jurnjava putnika sa jednog na drugi peron, guranje mnogobrojnim koferima, montirani su tako da omogućavaju ritmičke gradacije. Sve je ovdje od zvuka do pokreta sintetizovano i na tome se veoma mnogo insistira. Ali kroz svaku takvu dionicu provlači se poneki karakterističan detalj koji odjednom sceni daje širu dimenziju i navodi na razmišljanje o našim naravima. Ljudi pokušavaju da uđu u vagon u čijem hodniku već mnogi stoje nepomično – ali kada se pojavi mlada i lijepa djevojka, vidimo kako se noge brzo pomiču u stranu i prave prostora ne samo za dražesno stvorenje već i za njene stvari. Ta scena na peronu jedna je od onih mnogobrojnih, ali ne manje čuvenih i poznatih, u kojima je kondenzovano iskustvo i mnogobrojna zapažanja sa različitih perona i mjesta iz kojih turisti kreću na svoja putovanja. Film izvlači komiku iz naizgled banalnih svakodnevnih situacija.
Pored složenih gegova, u kojima gomila putnika juri sa jednog na drugi peron dok iz zvučnika stižu nerazumljive informacije, ima i situacija koje su smiješne iako se u njima ništa ne dešava: Ijudi samo sjede, bulje, čitaju i jedu, riješeni da zadrže praznično raspoloženje. Stoička nepokretnost svega toga je potpuno zarazna.
Ništa manje nisu efektna Tatijeva zapažanja o onom što se događa u hotelu „Plaža”, na samoj obali gdje među gostima nalazi u potkrovlju i svoju sobu.
To on posebno izlaže podsmijehu konobare, jednu od svojih omiljenih tema, opisujući njihove pokrete i reakcije koje su nam toliko poznate ali u ovakvom kontekstu smiješne a često glupe i nerazumljive u svojoj logici neprekidnog ponavljanja. Naročito su uspjeli kadrovi sa mokrim tragovima i skrivanjem iza kaputa na vješalici, sa otvaranjem vrata i promajom koja pravi darmar u salonu, i sa ceremonijalom večere i čekanja okasnjelog gosta. Tatijeva zapažanja su gotovo neiscrpna: u toj stuaciji mnogobrojnih karaktera dovoljno je da izađe na plažu i sa fascinantnom lakoćom obuhvati veliki broj najrazličitijih likova. Svi se oni ponašaju sasvim prirodno, ali kad to Tati izdvoji ili posebno naglasi, to se začas pretvori u niz humorističkih dosjetki ili egzibicionih bravura u kojima ljudi sami sebe čine smiješnim ili besmislenim. Ono što nije kod Tatija značajno jeste da ni na jednom gegu, ne insistira do kraja. Njemu je dovoljno da nagovijesti situaciju, da je predstavi u apsurdnom, da bi odmah zatim krenuo dalje. Ako dolazi do ponavljanja, to se, uglavnom, ponavljaju njegovi gestovi da bi se potencirala reakcija ostalih. Dovoljan mu je često samo jedan kadar da bi opisao nečije ponašanje ili se podsmjehnuo nekom liku i prizoru. To njegov film pretvara u obilje informacija o ljudskom ponašanju. Odlazak na izlet je takođe majstorija duha, a scena sa grobljem je prosto fascinantna.
NASTAVIĆE SE
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.