- PIŠE: dr Vukić Ilinčić
Pristalice kralja Nikole, osim pojedinih mjesta u staroj Crnoj Gori i Nikšiću, imale su istomišljenike u brdskom plemenu Rovcima. Za odmetnike teritorija ovog plemena bila je pogodna zbog konfiguracije terena i geografskog položaja. Naime, bila im je olakšana komunikacija, posebno sa istomišljenicima iz okoline Nikšića jer je vazdušnom linijom veoma blizu Župi nikšićkoj i ostalim okolnim selima.
Vođa rovačkih pobunjenika i kasnije odmetnika bio je oficir Ibro (Ivan) Bulatović. U oktobru 1919. godine veći broj odmetnika sa strane došao je u Rovca i okolne planine. Nijesu se libili da vlastima čak šalju ultimatume ili pozive da „zajedno rade“ i da „brane svetinje Crne Gore“, kako je pisao Ibro Bulatović oficiru Milošu Medenici.
Protiv njih upotrijebljena je žandarmerija, čak i vojska pod komandom komandira artiljerije Mata Vujisića (iz Vladoša kod Kolašina – primj. V.I.), koji je sa mjesta Lokva Puletića gađao položaje odmetnika. Odmetnici su 31. oktobra protjerani preko planine Maganik, a narod u Rovcima je ostao miran i izjavio lojalnost vlastima.
Inače, rovačke odmetnike je bilo teško goniti zbog nepristupačnog terena, a komandant iz Nikšića, pukovnik Stojan Popović, piše da su rovački odmetnici, kao i oni iz Župe, bili napadnuti od dvije čete puka i omladine i da se koncentrišu na planini Lukavici i Lukama Bojovića i da su prema njima „izbacili nekoliko artiljerijskih zrna“.
Ovim akcijama odmetnika u Rovcima prethodio je zbor 9. jula 1919. godine u Ćeranića gori na Krnovu, gdje su se okupili odmetnici iz Katunske nahije, okoline Nikšića, Pipera, Rovaca. Tu su se dogovorili o „ponovnom ustanku“ u Crnoj Gori, kada se navodno Italijani sa Crnogorcima koji su u Italiji iskrcaju na nekom pristaništu. Po njihovim procjenama i informacijama, trebalo je da se iskrca oko 15.000 ljudi. Na tom zboru među odmetnicima došlo je do nesporazuma. Odmetnici iz Rovaca i Pipera su demonstrativno napustili skup jer su zahtijevali da „ustanak“ prvo počne u kolašinskom kraju, odnosno prvo da napadnu grad Kolašin i selo Lipovo.
Početkom 1920. godine uhapšen je priličan broj odmetnika sa kolašinske i nikšićke teritorije, tako da je ova akcija u cjelosti propala i kao ideja. Zbog ubistva žandarma u Rovcima, kasnije će se suditi 34 odmetnika, 21 Rovčaninu, a ostali su bili iz Bjelopavlića, Župe nikšićke i Pipera.
Na meti odmetnika često su bile i pristalice ujedinjenja. U Lukama Bojovića 1920. godine ubijeni su oficiri Radovan Milinkov Janković i Mijajlo Grujičin Ilinčić. Ova ubistva najvjerovatnije su izvršili komiti iz Župe, a njihovu smrt Rovčani su osuđivali pošto „nijesu pravili nikakve zločine i nasilja“. Žrtva komita bio je i sreski načelnik u Manastiru Morači Ilija Mandić, barjaktar i plemenski kapetan, koji je ubijen na vratima svoje kancelarije u noći 19/20. oktobra 1919. godine. Ubijen je i istaknuti pristalica ujedinjenja Boško Lazarev Bošković 7. novembra 1924. godine, ispod prevoja Cer, u mjestu Obod (Žari), na starom putu između Mojkovca i Šahovića (Tomaševa).
Veliki broj žandarma stradao je od odmetnika i kasnije, jer su mnogi zbog straha od suda za učinjena djela praktično „hajdukovali“ još nekoliko godina. U jednoj zajedničkoj spomen-kosturnici na gradskom groblju u Kolašinu sahranjeni su poginuli „u službi javne bezbjednosti“ žandarmi: Antić Nasto, Novaković B. Novak, Jovanović N. Novak, Ratković N. Pavle, Stojić Ž. Dragutin, Vuletić M. Milan, Vlahović M. Stanoje, Damjanović P. Radovan (1920), Miljković N. Đuro, Vujošević M. Božo (1921) i Vuković S. Dušan (1923 ) – prepisao V. I.
U ovim bratoubilačkim obračunima, gdje je najviše stradao nedužni narod, bilo je i primjera viteštva, kao što je slučaj oficira Novice Perovića iz Rečina kod Kolašina. On je u svom kraju važio za čestitog čovjeka i časnog oficira, što svjedoče i do današnjih dana oni koji ga se sjećaju. Perović je bio pristalica ujedinjenja i za vrijeme jedne akcije u Rovcima protiv odmetnika vodio je jednu žandarmerijsku jedinicu. Novica Perović je ove sukobe shvatao kao veliku muku, pa je na sve načine gledao da među braćom i komšijama bude što manje žrtava. Često je zbog toga žandarmima u zasjedi izdavao naređenja da odmetnicima pucaju iznad glava, kako bi se razbježali. U prilog ovome, govori i to što su kasnije Novica Perović i Radojica Nikčević, jedan od vođa odmetnika, bili veliki prijatelji.
Pojedini zavičajni hroničari, kao Stevan Popović, pominju čak da su pobunjenici u Rovcima tražili da se formira „Rovačka republika“, pozivajući se na publikaciju Jagoša Jovanovića „Orao na Janiku“, što je nelogično jer ne odgovara okolnostima i činjeničnom stanju, čime je i naučno neutemeljeno. To je, u stvari, posledica komunističkog jednoumlja i naručene istorije, kojoj je u ovom slučaju bila namjera da zelenaše i komuniste stavi u istu ideološku ravan, s ciljem da se stekne utisak da su se i jedni i drugi borili protiv „velikosrpske hegemonije“. Inače, šta bi trebala Rovčanima posebna mini-teritorija i republika, ako su se borili za Kraljevinu Crnu Goru, odnosno monarhiju?! Vrlo je moguće da su pojedini komunisti iz Rovaca toga vremena, a najpoznatiji je bio Petko Miletić (stradao kasnije u poznatim komunističkim čistkama – primj. V.I.), bili zaneseni idejom po ugledu na Parisku komunu, ali to ne odgovara ni ideološkom ni realnom profilu pobunjenika, ne samo u Rovcima već u cijeloj tadašnjoj Crnoj Gori.
Naime, najistaknutiji tadašnji komunisti bili su pristalice ujedinjenja, čak učestvovali u gušenju Božićne pobune. Dr Novica Rakočević navodi imena tih komunista: Jovan Grgurović – Mališić, bivši komita protiv austrougarskog osvajača, koji će na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu biti izabran za generalnog sekretara, zatim: Bracan Bracanović, Stanko Dragojević, Jovan Tomašević, Marko Mašanović, Nikola Kovačević.