Piše: Budo Simonović
Prije odlaska u veliku misiju mira u Francusku, početkom oktobra 1934. godine, kralj Jugoslavije Aleksandar Prvi Karađorđević je, kažu, posjetio gradilište novog mosta na Savi gdje su ga uvejerili da će on biti gotov i spreman za puštanje u saobraćaj ubrzo po njegovom povratku iz Francuske u Beograd.
Poznato je da je jugoslovenskom suverenu-ujedinitelju stiglo više upozorenja da ne kreće u Francusku i za neko drugo povoljnije i sigurnije vrijeme odloži tu posjetu, jer niz ozbiljnih sumnji ukazuje da se priprema atentat na njega. Da osim onih poznatih i dokazanih neprijatelja, ustaša i komunista, on nije u milosti ni pojedinih velikih evropskih sila zbog svoje mirotvorne aktivnost i okupljanja balkanskih i drugih naroda koji bi se u datom trenutku mogli suprotstaviti plimi nadolazećeg fašizma i nacizma, odnosno osvajačkoj im porobljivačkoj politici tih sila.
Tvrdoglavi i ludo hrabri Karađorđević, međutim, nije hajao za sva ta upozorenja. Nije, pored ostalih, poslušao ni tadašnjeg mitropolita crnogorsko-primorskog Gavrila Dožića koji ga je takođe molio da odustane od puta, čak ni svog odanog i pouzdanog agenta, specijalistu za ustaški terorizam, Vladetu Milićevića, koji mu je sat prije atentata urgentno javio iz Pariza da ni po koju cijenu ne silazi sa broda i ne iskrcava se u Maselju, jer ga čekaju atentatori. On je samo odmahnuo rukom:
– Sad je za to i suviše kasno, moramo se držati programa – reako kralj Aleksandar i krenuo sa palube razarača „Dubrovnik“, a da prethodno čak nije poslušao ni svog telohranitelja koji ga je nagovarao da za svaki slučaj obuče pancir, jer je smatrao da bi to bila uvreda za prijatelje Francuze kojima dolazi u goste.
Poznato je kako je dalje bilo, da je atentator, Bugarin Veličko Dimitrov Kerin, najamnik – ubica, koji je pucao iz ružja Hitlera i Musolinija, odnosno Anta Pavelića, bio brži od slabašnog francuskog obezbjeđenja u Marselju, da se kralj Aleksandar u Beograd vratio u kovčegu i da, pored ostalog, nije dočekao da vidi konačno završen novi most na Savi, koji je, kako je bilo predviđeno, trebalo da on svečano pusti u saobraćaj odmah po povratku.
A o mogućem atentatu na kralja Aleksandra tokom posjete Francuskoj u po glasa je govorkao čak i običan svijet. Radovan Bećirović Trebješki, „samouki i nedouki“ mlinar iz zabiti sela Bijela kod Šavnika, nesumnjivo najveći majstor epskog deseterca u dvadesetom vijeku, to će tri mjeseca kasnije, na svoj način „ispričati“ i u čuvenom epu koji je sročio o pogibiji kralja Aleksandra.
Opisujući njegovo putovanje od Beograda preko planine Čakor do Crne Gore i luke Zelenika, gdje se ukrcao na razarač „Dubrovnik“, Bećirović u pjesmu „uvodi“ i sveznajuću čakorsku vilu:
„Kliče vila s planine Čakora,
Nemoj, kralju, ići preko mora,
Nemoj ići, nemoj poginuti,
Nemoj svoju glavu otkinuti.
Tuđa zemlja kalauza nema –
Tamo ti se pogibija sprema...“
Sjutra: NEOSTVARENA ŽELjA KRALjA ALEKSANDRA