-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Sledeća, druga, tačka rezolucije usvojene u Rumi na Zboru predstavnika narodnih vijeća iz stotinak sremskih mjesta glasila je da „za slučaj plemenskog ili političkog cijepanja izjavljuju zastupnici narodnih vijeća u Sremu, kao izaslanici naroda, da se odlučuju za neposredno prisajedinjenje Srema Kraljevini Srbiji”; ovom odlukom je, prema tome, predviđeno izdvajanje Srema iz sastava Hrvatske – ukoliko bi Hrvati odustali od ujedinjenja – i njegovo pripajanje Srbiji nezavisno od Zagreba. Pošto je Narodno vijeće u Zagrebu donijelo odluku o ujedinjenju, druga tačka rezolucije sremskih izaslanika nije stupila na snagu. Ipak, ona ostaje kao dokument koji nedvosmisleno svjedoči o nacionalnim osjećanjima i raspoloženju većinskog srpskog stanovništva Srema.
Da Srbi u Sremu nijesu baš isto što i Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji, konstatovao je i francuski vojni ateše. Prema njegovom viđenju, sremski Srbi bliži su, po tradiciji, običajima i načinu govora, svojim sunarodnicima u Vojvodini nego onima u Hrvatskoj i Slavoniji. U svakom slučaju, kao što je u prošlosti predstavljao neku vrstu mosta između nacionalnih pokreta u južnoj Ugarskoj i Trojednoj kraljevini, Srem je i u novoj državi ostao, prije svega, „prostor jugoslovenskog prožimanja”.
Dok je, dakle, Srem uoči stvaranja Kraljevine SHS bio sastavni dio Hrvatske, Baranja je to postala tek mnogo kasnije – poslije Drugog svjetskog rata. Svoje opredjeljenje za ujedinjenje sa Srbijom njeni žitelji izrazili su učešćem na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. novembra 1918. godine, na kojoj je donijeta odluka o prisajedinjenju Banata, Bačke i Baranje Srbiji. Međutim, Baranja je priključena Kraljevini tek poslije dugotrajnih pregovora na konferenciji mira u Parizu 1919–1920, na kojoj su Hrvati, članovi Delegacije SHS, bili protiv pretenzija na ovu oblast. U cijelom međuratnom periodu ona je tretirana kao sastavni dio Vojvodine, a ne Hrvatske, što je potvrđeno i prilikom osnivanja banovine, kada je Baranja ušla u Dunavsku banovinu.
Za razliku od Baranje, koja nije bila sastavni dio Trojedne kraljevine prije (a ni poslije) ujedinjenja, neke druge teritorije su to bile, ali su poslije Prvog svjetskog rata došle pod vlast susjednih država. Drugim riječima, Trojednica nije uključena u Kraljevinu u potpuno istom teritorijalnom opsegu u kome se nalazila pod Habzburgovcima. Već početkom novembra 1918. godine, čim je potpisano primirje, italijanska vojska je zaposjela Lastovo, Zadar, Vela Luku na Korčuli, Vis, Šibenik, Skradin, ostrva zadarskog arhipelaga, Pag, tzv. korčulanska ostrva, Korčulu, Hvar, Tijesno na Murteru i Rogoznicu; krajem istog mjeseca okupirala je Konjevrate, Vodice, Zemunik, Murter, Drniš i druga manja mjesta, krećući se u unutrašnjost Dalmacije. Do okupacije Knina došlo je 31. decembra 1918. godine, da bi početkom 1919. Italijani okupirali Kijevo, Muć, Neorić, ostrvo Rab, neka mjesta na Braču, kao i Obrovac, Đevrske, Bribirske Mostine i druga manja mjesta u sjevernoj Dalmaciji. Tako su pod italijanskom okupacijom početkom 1919. godine bile 34 dalmatinske opštine: Benkovac, Biograd, Blato, Bogomolje, Drniš, Hvar, Jelsa, Kistanje, Knin, Komiža, Korčula, Lastovo, Lećevica, Mljet, Muć, Nin, Novigrad, Obrovac, Pag, Promina, Rab, Sali, Silba, Skradin, Stari Grad, Sućuraj, Šibenik, Tijesno, Vela Luka, Vis, Vodice, Vrbovska, Zadar i Zlarin. Ovo područje podijeljeno je na tri zone: opštine Muć, Lećevica, Knin, Promina, Drniš, Kistanje, Obrovac, Pag i korčulanska ostrva činili su prvu zonu, Rogozina, Šibenik, Vodice, Skradin, Tijesno, Benkovac i Zlarin drugu, a Biograd, Novigrad, Nin, Sali, Silba i Zadar treću. Rapalskim ugovorom 12. novembra 1920. godine definitivno je riješeno pitanje razgraničenja s Italijom. Ona je dobila ne samo cijelu Istru osim Kastava, već i grad Zadar i ostrva Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Rijeci je priznat status nezavisne države, da bi već marta 1923. u ovom gradu bila uspostavljena italijanska vlast, što je sankcionisano Rimskim ugovorima o prijateljstvu i srdačnoj saradnji, 27. januara 1924. godine. Preostala teritorija Dalmacije, uključujući i ostrvo Krk (koje joj nije pripadalo prije ujedinjenja), pripojena je novoosnovanoj jugoslovenskoj državi. Evakuisanje tri okupirane zone izvršeno je u etapama. Prva zona evakuisana je aprila 1921. godine: Lećevica (3. aprila), Knin, Kijevo i Muć (4. aprila), zatim Drniš, Kistanje i obližnja mjesta, potom Hvar i Vis (18. aprila), pa Mljet i Korčula (19. aprila). Tokom juna iste godine evakuisana je druga zona: Primošten, Rogoznica i Perković (10. juna), Đevrske, Skradin, Rupe, Čista, Tijesno, Pirovac, Konjevrate, Šibenik i Vodice (12. juna), Benkovac, Polača, Pristeg, Murter i šibenska ostrva (13. juna). Treća zona, koja je bila podijeljena na prvi dio – A – (opštine Biograd, Novigrad i Nin) i drugi – B – (zadarska, splitska i saljska opština), evakuisana je tek 1923. godine, i to po sledećem redu: 3. marta Biograd, Pakoštane, Gorica i Novigrad, 5. marta ostrva Silba i Molat, 10 marta tzv. specijalna zona u kojoj su bili Sukošan, Smilčić, Posedarje, Ražanac, Nin, Zemunik, Poličnik, Murvica i Diklo i 11. marta zadarska ostrva. (NASTAVIĆE SE)