- Piše: Čedomir Antić
Ratku Mladiću, generalu i načelniku generalštaba Vojske Republike Srpske, izrečena je prvostepena presuda Haškog tribunala. General je osuđen po svim osim jedne tačke optužnice, uključujući i genocid u Srebrenici. Dosuđena mu je kazna doživotnog zatvora.
Iako je ostalo da u drugostepenom postupku budu izrečene konačne presude generalu Mladiću i predsjedniku Karadžiću, kao i da bude ponovljen postupak visokim funkcionerima Službe državne bezbjednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, Haški tribunal – Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi – uskoro završava s radom i formalno se gasi.
Kakvo je nasleđe Haškog tribunala? Trebalo je da donese pravdu i pomirenje. Očigledno je da ih nije donio. Treba samo pogledati statistike. Kažnjavao je uglavnom samo zločince čije su žrtve bile bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti. Nije osudio niti jednog političara ili generala vojski koje su ubile hiljade srpskih civila. Licemjerne tvrdnje bošnjačkih i hrvatskih nacionalista da su srpske žrtve bile najmanje, nevažne su kada znamo da su i prema njihovim umanjujućim procjenama civilnih srpskih žrtava (uzgred šta bi bilo s kažnjavanjem srebreničke tragedije da je neko bezočan počeo da razmatra šta su zaista civilne žrtve?), one brojem optužnica i presudama višestruko potcijenjene. Politički i vojni komandanti Bošnjaka i Hrvata nisu osuđivani i pored njihovih javnih priznanja, snimaka na licu mjesta i činjenice da su oko njih već izgrađeni šovinistički i prema drugim nacijama agresivni mitovi. S nacionalnim pravosuđima je isti slučaj. Srpski sud za ratne zločine u 90 odsto slučajeva osuđivao je optužene koji su srpske nacionalnosti. Kada je u nekoliko prilika pokazao namjeru da sudi, makar i neposrednim izvršiocima zločina iz redova drugih nacionalnosti, naišao je na jedinstveni otpor. Hrvatska premijerka je tako postala kuma izvjesnom gospodinu Purdi tek kada ga je za ratne zločine optužio sud u Beogradu. O grčevitoj fizičkoj odbrani gđe Florens Artman - za nepoštovanje suda na smiješnih sedam dana zatvora osuđene bivše portparolke suda - od strane ,,Majki Srebrenice’’, da i ne govorimo...
Šta se dogodilo sa velikom idejom da na međunarodnom nivou budu suđeni ratni zločini? Pošto je SAD i njeni saveznici ni u teoriji nisu željeli pretočenu u stalnu, globalnu ustanovu, univerzalnih ingerencija, pretvorila se u oruđe njihove imperijalne politike. Sjetimo se sličnog međunarodnog suda za Libiju koji nije uspio čak ni da pridobije podršku neke od frakcija u toj podijeljenoj zemlji, makar da mu isporuče nekog od Gadafijevih sinova... Rat u Siriji doveo je do ravnoteže snaga među suprotstavljenim velikim silama i međunarodno gonjenje protivnika SAD sada je za neko vrijeme onemogućeno. Profesor Lahland odavno je primijetio kako su u razdoblju kratkotrajnijem od jedne decenije, SAD i saveznici na primjeru Slobodana Miloševića uspjeli da naprave presedan. Većina šefova država u istoriji izvedena je pred sudove upravo tokom prvih deset godina 21. vijeka, a uzeto je u obzir viševjekovno razdoblje evropske istorije, još od sredine 17. vijeka i suđenja engleskom kralju Čarlsu Prvom Stjuartu.
Kako posle svega da u Srbiji neko razumije i solidariše se sa žrtvama zločina u Srebrenici, koji je nesumnjivo najveći zločin u ratovima iz devedesetih godina, kada Haški tribunal ne samo da nije imao razumijevanja za srpske žrtve, već presuđuje za ubistvo „nekoliko hiljada“ ljudi? Haški tribunal već decenijama učestvuje u građenju mučeničkog nacionalnog mita Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Utemeljenom sistematičnije nego što je slučaj sa srpskim mitom mučeništva iz Drugog svjetskog rata kome su u Hagu toliko zamjerali i u njemu vidjeli uzrok svemu. Umjesto da žrtve i zločinci budu precizno identifikovani i kažnjeni, mi danas slušamo o krivici Srbije, o tome kako „Bošnjaci nisu izvršili genocid u Šapcu“ (a Srbija valjda nema pravo da brine o Srbima izvan njenih granica čak ni kada žive zajedno u Jugoslaviji) i o nastavku genocidne politike Beograda. Dakle, to što Haški sud iz nekih razloga, koji ponovo nisu imali veze sa bilo čim drugim osim sa interesima SAD, za zločine u BiH nije osudio niti jednog oficira ili političara iz Srbije, ništa ne znači bošnjačkim šovinistima koji preovlađuju u sarajevskoj nomenklaturi. Pravda i međunarodni sud za njih očigledno nisu ništa više od sredstva da ratni ishod bude izmijenjen u miru ili novom ratu.
Dokle ćemo stići, mi narodi jugoslovenskih država, ako i međunarodni sud doprinosi nepravdi i podjelama? Kakva je naša budućnost ako je važnija velikobošnjačka država ili uspjeh u opkoljavanju Ruske Federacije, od pravde u slučaju zločina prema sunarodnicima ili štićenicima onih koji danas zloupotrebljavaju odlazeći Haški tribunal? Gdje će završiti srpski narod ako mu susjedi i velike sile, koje su mu vjekovima bile uzor i saveznice, stavljaju u izbor da prihvati šovinističku politiku novonastajućih nacija kao sopstvenu ili da i sâm pođe tim putem, negira zločine i slavi ne samo svoje borce za slobodu već i one koje bi svaki sud osudio za ratne zločine?
(Autor je istoričar i docent
na Filozofskom fakultetu u Beogradu)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.